Sutra je 17. oktobar, Međunarodni dan borbe protiv siromaštva.

I

Svakako ste primijetili da ugrožen možeš biti nacionalno, vjerski, rodno. Može biti ugroženo tvoje pravo na seksualno opredjeljenje. Možeš biti žrtva mizoginije, homofobije, seksizma, antidemokratskih praksi, totalitarnih tendencija, imperijalizma, kulturalne aproprijacije. Mogu biti osporena tvoja ljudska, politička kao i, ako baš insitiraš, životinjska prava.

Jedino nisi ugrožen ako si siromašan. Jer, ako si siromašan, ti nisi žrtva nikakve fobije ili izma. Ti zapravo i nisi žrtva, zato što si za svoje siromaštvo sam kriv: jer se nisi snašao, prilagodio vremenu, nisi dovoljno vrijedno ili dovoljno mudro radio. Ako si siromašan, tvoja prava nisu osporena. Jer da jedeš, griješ se i platiš fakultet djeci – to ne spada u tvoja prava.

Nisi, dakle, ugrožen ako djetetu ne možeš dati novac za užinu ili mu platiti ekskurziju. Niti je ono zbog toga ugroženo. Za siromašne ne važi ono: možeš biti sve što poželiš. Jer siromašni neće postati bogati, ma kako to žarko željeli.

Zato nema druge nego pljunuti na new age proroke koji ponavljaju kako se nemamo čega stidjeti, kako trebamo prihvatiti sebe i uživati u sebi. Stvarno? Da ljudi prihvate siromaštvo?

Djeca se neće stidjeti ako su odjevena u jeftine krpe i nemaju gadgete kojima se hvale druga djeca? Biti siromašan ne znači biti žigosan i izopšten? Ako ste išli u školu i imali posla sa djecom-vršnjacima, znate kako je među njima izražena hijerarhija, kako oni drugačiji bivaju brutalno kažnjeni. Znate, da se ne lažemo, kako vas to što imate manje i djeca ste društveno manjih roditelja, isključuje iz zajednice. Ali, šta ima veze? Enjoy yourself; enjoy poverty – prihvatite vlastito siromaštvo i uživajte u njemu.

Naravno, ovdje je moguć ciničan odgovor. Siromašni nisu nikakva manjina, pa da bi njihova prava trebalo štititi. Siromašni su većina. Stoga bi druge, bogatašku manjinu, na primjer, trebalo štititi od njih. Siromašni bi morali napokon odbaciti svoje predrasude i naučiti da prihvate bogate.

A niko, zapravo, iz zajednice nije tako potpuno isključen kao oni najsiromašniji. Oni koji nemaju ni prema kome nisu tako surovi kao prema onima koji imaju još manje od njih. Kao što niko prema homoseksualcima nije tako agresivan kao latentni homoseksualci – homosocijalne zajednice, poput navijačkih grupa i raznih religijskih bratstava, na primjer. Niko ne gaji potpun i aktivan prezir prema siromaštvu kao takozvana srednja klasa, koja je i sama latentno siromašna.

Ja vam, tako, mislim kako sve isparcelisane identitetske društvene borbe kojima svjedočimo za cilj imaju da prikriju jednostavnu činjenicu; da, uprkos onome što vam govori propaganda, uvijek bjesni klasni rat i da u njemu, kako je to u nastupu iskrenosti objasnio Warren Buffett, bogati razvaljuju siromašne.

Evo vam citat i link:

“Buffett, the fourth-wealthiest person on earth, told The New York Times in 2006 that the rich had leveraged their wealth and power to secure a favorable tax code: “There’s class warfare, all right, but it’s my class, the rich class, that’s making war, and we’re winning”.

Šta nam to govori? Da je podjela na one koji imaju i one koji nemaju temelj sistema. Da ona ne smije nestati, jer bi sa njom nestao i sistem. Sve druge društvene borbe za jednakost su poželjne i biće podržane – i neka će, treba. Ali jedan zahtjev za jednakost, onaj koji upućuju siromašni, nema šansu. Nema NVO-a, grantova i fondova za to, a javni intelektualci se radije bave nekim drugim, otmjenijim stvarima.

Svaki zahtjev za jednakost koji okreće guzicu siromašnima i zadovoljava se jednakošću samo za sebe, manjkav je. Kada tražimo solidarnost, nije li elementarno pristojno da je i ponudimo?

II

Crnogorska država je danas ugrožena zato što je napadnuta izvana, uz svesrdnu asistenciju iznutra. Ali taj napad ne bi ni izbliza bio tako razoran, da crnogorska država nije – nema ljepšeg načina da se to kaže – okrenula, rekoh li, guzicu siromašnima.

Znam da je malo onih koji su to spremni čuti, ali ni to se ne može reći na ljepši način: egzekuciju je obavio kler, no Crna Gora je u biti pala na klasnom pitanju. Klerikalna kontrarevolucija ne bi ni izbliza imala takvu snagu da Amfilohije nije shvatio da može kanalisati bijes sirotinje koju su napustile crnogorske “lijeve” partije.

Kada se nekoga ko nema sjetite pred izbore, pa mu date nešto za šta, zauzvrat, očekujete njegov glas, to nije socijalna politika, još manje dobročinstvo. To je manipulacija.

Dakako… one koje je Amfilohije doveo na vlast siromašni zanimaju još manje nego njihove prethodnike. Crna Gora do danas nije uradila ništa da ispuni preporuke, ma koliko one performativne, dakle lažne bile, koje joj je uputio UN Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava u decembru 2014.

Dakle: nije povećala iznose socijalnih davanja; nije obezbijedila odgovarajući životni standard za socijalno ugrožene; posebno ne za nezaposlene, kojih je armija; niti se pobrinula za starije i osobe sa invaliditetom; nije osnovala skloništa za beskućnike… Sirotinja koja je marširala iza Ristovih popova nije dobila ništa. To vam niko neće navesti kao smetnju u “evropskim integracijama”. Učiniti siromašne manje bespomoćnima – to nije uslov na “evropskom putu”.

Crkva je otvarala narodne kuhinje, slala ljude koji su išli od kuće do kuće i pitali: kako možemo pomoći? Što je za svaku pohvalu. Da su to radili bezinteresno. Kao što, naravno, nisu: tako su regrutovali ljude i sirotinju pretvarali u svoju vojsku koja je prihvatila vjeru i naciju onoga ko je hrani. Čiji je lonac, njegova i vjera.

Kao suprotnost tome, stoji dobročinstvo ljudi koje znamo tek kao “Crnogorska porodica iz Berlina”. Ti ljudi čine dobro i ne žele aplauze za to. Još manje žele bilo šta zauzvrat: nikakve fotografije sa političarima, nikakve zahvalnice. Oni čak veoma paze da njihov identitet ne bude objavljen. Radi se, očito, o najrjeđoj vrsti ljudi: onima koji misle da je nagrada onoga ko čini dobro baš to – što čini dobro.

A ti ljudi rade ono što je posao države. Da podsjetimo: država ne postoji da bi političari obilazili svijet u vladinom avionu i odsjedali u najskupljim hotelima. Ona ne postoji da bi vas odrala od poreza, koji je nužno povećati onima koji nemaju, jer ga oni koji imaju ne plaćaju. Ona postoji da bi svojim građanima u nuždi pomogla da pregrme teška vremena. Postoji baš zbog onoga što država Crna Gora ne čini. Crnu Goru je stvorila i odbranila upravo sirotinja. Sirotinja je ginula za nju. Sirotinja je za tu državu dala jedino što je imala: goli život. Crna Gora nije bila tek mala zajednica koja se opirala većem i moćnijem: bila je zajedica siromašnih koja je pobjeđivala bogatstvo i njegovo uvjerenje da ima pravo da vlada.

Crna Gora koja je sirotinju tretirala kao sramotu, kao člana porodice o kojem se ne govori i kojega ne zoveš na sjednike na kojima se donose važne odluke, nije imala šansu da opstane.

Kad ne čini država, čini “Crnogorska porodica iz Berlina”. Samo u ovoj godini, oni su obezbijedili petsto hiljada obroka za pet narodnih kuhinja. Ne da bi ljude ubjeđivali da su Srbi ili Crnogorci: nego zato što su ljudi bili gladni. U ovoj godini, dobročinitelji o kojima govorimo obezbijedili su preko sto tona humanitarne pomoći za Crveni krst. Kao i sredstva za bolnice, sredstva za liječenje bolesnih te sredstva za kuće i stanove onih koji kuće i stana nisu imali. Samo jedna porodica. A mi ni ne znamo ko su ti ljudi. Sad zamislite: šta bi za siromašne mogla učiniti država, da joj je stalo do sirotinje.

Baš zbog toga: “Crnogorska porodica iz Berlina” je istinska Crna Gora. Takvoj Crnoj Gori, punoj vrline, niko ne može ništa.