Na njega se pozivali fašisti, antifašisti, komunisti, liberali, staljinisti...
Makijaveli

Nikolo Makijaveli

Na njega se pozivali fašisti, antifašisti, komunisti, liberali, staljinisti...

Vječita modernost firentinskog mislioca: 500 godina Makijavelijevog “Vladaoca”

Prošlo je pet vjekova od kada je veliki firentinski mislilac, istoričar, diplomata, teoretičar i praktičar politike, pisac vojnih strategija, Nikolo Makijaveli napisao svoje najpoznatije djelo Vladalac – Il principe na italijanskom. Ova knjižica od nekoliko stotina stranica je napisana 1513. in volgare kako su nazivane prve faze nastajanja italijanskog jezika koji je upravo rođen u Firenci, prije svega književnim djelima slavnog Dantea. Prvobitni naslov Makijavelijevog najpoznatijeg dijela (De Principatibus) i podnaslovi 26 poglavlja su napisi na latinskom.

Vladalac je jedno od najprevođenijih djela u svijetu. Knjiga je pisana veoma lijepim i preciznim stilom. Neizbježno, izvorna verzija Vladaoca sadrži određene anahronizme pa su današnji Italijani podijeljeni – jedni čitaju Makijevelija u orginanoj italijansko-firentinskoj verziji dok se drugi radije opredjeljuju za prevod na savremeni italijanski jezik. Makijavelijev Vladalac se završava Petrakinim stihovima.

Ne samo da je dugo trajanje Vladaoca uticalo da se zaista impozantan broj čitalaca iz različitih motiva družio sa ovom knjigom, već se radi o jednom od najdiskutovanijih djela sa različitim pa i sasvim oprečnim sudovima i komentarima. Iako niko nije osporavao ogorman značaj i dubinu ukupnog Makijavelijevog djela malo je političkih mislioca u istoriji koji su toliko suprostavljeno vrednovani - kuđeni i hvaljeni. Treba podsjetiti da je neophodno Vladaoca proučavati uz njegove druge radove, recimo diplomatske spise, i nezaobilazno dijelo Rasprave o prvom desetoknjižju Tita Livija. Dva velika Makijavelijeva izvještaja sa njegovih posjeta Francuskoj i njemačkim državama, pod naslovima Ritratto di cose di Francia i Rapporto di cose della Magna, predstavljaju stilom i sadržajem model diplomatskog izvještavanja u istoriji diplomatije.

Makijavelijev Vladalac je nerijetko ocjenjivan kao cinična knjiga, zapravo svojevrsni priručnik za političko vladanje i to uz okrutne, nemoralne metode. Po ovim prilično pojednostavljenim ocjenama knjiga poručuje da je bitan politički cilj, između ostalog osvajanja i trajanje na vlasti, a da su sva sredstva dozvoljena za efikasno ostvarivanje zacrtanog cilja. Otuda je nastala ono načelo, nazvano “makijavelizmom” po kojem ”ciljevi opravdavaju sredstva”. Zastupajući neku vrstu “državnog razloga” - princip koji će nešto kasnije biti precizno definisan u francuskoj političkoj doktrini - Makijaveli je u Vladaocu bio spreman da pozdravi i vladare koji su bili skloni okrutnim tehnikama vladanja. Tako u poglavlju VII knjige Makijaveli navodi dobre rezultate u zavođenju reda i stabilnosti u Romanji, a zaslugama Ćezara Bordžije, ličnosti kojoj, kao što što to istorija potvrđuje, nisu bili strane korupcija, ubistva, laži, intrige.

Prema sasvim drugim interpretacijama koje polaze od nesumnjive velike erudicije i dubine Makijavelijeve misli, veličine njegovog jezičkog stila, Vladalac se ne može istrgnuto redukovati na nekoliko klišea jer se u najširem smislu radi o pokušaju realisitičkog traženja balansa između javnog i privatnog sadržaja u efikasnoj državi kao preduslova slobodnog i kreativnog društva. Polazeći od ocjene da vladaoci jednako kao i građani mogu imati negativne osobine, da opasnost dolazi potencijano sa obije strane, cilj Makijavelievih poruka jeste neophodnost izgrađivanja političkih pravila u kojim “umjetnost vladanja” treba da se zasniva na ravnoteži antiteza u realnom životu.

U nastojanjima da objasni kako vladati u stabilnoj državi Makijaveli je u Vladaocu težio i određenoj ravnoteži savjeta koje upućuje vladaru i građanima. Tako se u poglavlju XV knjige navodi sljedeće: kada bi građani bili “dobri” onda bi vladar morao držati riječ. Ali ako su građani “rđavi” vladar svojim poštenjem može samo da uništi sebe. Zato i vladar ima pravo da ponekad ne drži riječ i da bude negativac. A u poglavlju IX Makijaveli kaže “Vladar mora imati narod za prijatelja, u suprotnom ne može se spasiti”. Poglavlje XXI je naslovljeno ovako: “Što vladar treba da uradi da bi bio poštovan”.

Da je Vladalac bio zanimljiv komunistima potvrđuje i nesumnjivo Lenjinovo poznavanje i korišćenje Makijavelija.

Primjeri u kojim se vidi da su fašisti i antifašisti, komunisti i liberali, staljinsiti i antistaljinisti pozivali na Makijavelija potvrđuju ne samo kontroverzne momente njegoveg dijela, već i pragmatsko - selektivno korišćenje njegovih ideja.

Od Hegela i Spinoze do Gramšija i Arona

Pored Hegela, Spinoze, Lajbnica koji su cjenili Makijavelijev smjeli duh, i Žan Žak Ruso se posebno bavio firentinskim misliocem i to u svom poznatom dijelu O društvenom ugovoru. Ruso navodi da je Makijaveli dobar građanin koji je morao da maskira svoju ljubav prema slobodi “davanjem lekcija kralju”, zapravo i “dajući veliku lekciju narodima”. I u 20. vijeku koji je bio vijek ideologija Makijaveli je temeljno proučavan na univerzitetima ali i u posebnim studijama poznatih intelektualca.

Među brojnim studijama o Makijaveliju treba izdvojiti sveobuhvatnu analizu Remona Arona Machiavel et les tyranniers modernes (Makijaveli i moderene tiranije), Antonija Gramšija Note sul Machiavelli (Zapisi o Makijaveliju), Isaha Berlina The originality of Machiavelli (Makijavelijeva orginalnost), Slobodana Jovanovića Istorija političkih doktrina…

Prije nekoliko godina je izašla zapažena knjiga američkog politikologa Carnes Lorda The modern Prince (Moderni vladalac) u kojoj se primarno analizira pitanje savremenog leadership (lidera), njegova sposobnost odlučivanja, “umjetnost” vladanja, metode javnog i tajnog dijelovanja, upotreba sile, odnos prema drugim institucijama. “Makijavelijev Vladalac je najčuvenija studija koja je do sada napisana o toj temi” - zaključio je Carnes Lord zanimljivo tragajući za Makijavelijevim nasljeđem kod tkz. konzervativnih revolucionara - Bizmarka, Kavura, Ataturka.

(Izvor:Vijesti)