Smatra da se Crna Gora treba ugledati na pozitivne primjere iz regiona te predlaže konvertovanje poreskih dugova u akcijski kapital.

Ovih dana, ističe, intezivno isplivavaju problemi preduzeća koje su u većinskom državnom vlasništvu. Najveći problemi tih preduzeća su većinom velike poreske obaveze koje se svakodnevno gomilaju i uvećavaju zbog nemogućnosti plaćanja tekućih ali i kamata koje se dodaju na sve veći iznos.

"Plasiranje priče radnicima, građanima i manjinskim akcionarima da su vladi kao većinskom vlasniku i upravljaču,, vezane ruke,, stvaraju dodatnu neozbiljnost i nepovjerenje u rukovodeće kadrove. Takođe stvara se loš ambijent za potecijalne investitore. Ono što vlada treba da odluči jeste da li su joj potrebna ta preduzeća ili ne. Nakon te odluke treba pristupiti realizaciji spasa tih preduzeća pod pretpostavkom da su potrebna i prije svega izvršiti konvertovanje poreskih dugova u akcijski kapital", kaže Vučinić.

To bi značilo da, kako kaže, država u cjelokupnom iznosu naplaćuje poreska potraživanja povećavajući procenat vlasništva u određenom preduzeću a samim tim otvara se prostor za nove investicije, reorganizacije kao i povlačenje sredstva iz EU fondova koja su prijeko potrebna posebno infrastrukturnim preduzećima kao željeznicama, dok smo, naglašava, prije mjesec dana izgubili čak 41 milion eura EU podrške za gradnju puta na primorju!

"Teorija da se radi o državnoj pomoći i da se,, čuvamo,, od toga a pri tom kupovati akcije EPCG i CGES i to tvrditi da nije državna pomoć a ne kupiti akcije od drugih preduzeća  jasno daje doznanja da se radi o namjeri ili vjerovatnije neznanju. Ipak u koliko se radi o namjeri onda je jasno na vidiku kupovina državnih preduzeće kroz stečaj koji je najgori scenario po radnike jer stečaj ne predviđa zbrinjavanje radnika kao i obezbjeđivanje povjerilaca odnosno samo do visine postignute cijene prodaje imovine kao u slučaju Željezare Nikšić. Malo vjerovatno treća opcija privatizacija kroz prodaju akcija je traženje investitora koji bi se obavezao na investicioni ugovor, prihvatanje svih obaveza i naravno zbrinjavanje radnika što se u praksi nije pokazalo kao dobro rešenje jer svi znamo kako su završile takve privatizacije. Ne treba puno podsjećati situaciju sa Montenegro airlensom kada se dugovi nagomilaju onda više niko ne može da pomogne", navodi Vučinić.

 Prema tome za spas državnih preduzeća kao što su Institut Simo Milošević, četiri preduzeća Željeznice Crne Gore, Plantaže, Meljine, Luka Bar potrebna je, smatra Vučinić, odluka da li su državi potrebna ili ne i ugledati se na zemlje regiona koje su imale slične probleme ali su uspjeli da sačuvaju sveje strateški značajne kompanije.

"Po nekom zdravom ekonomskom razmišljanju u koliko većinski vlasnik kao država uvidi da nije uspješna u vođenju tih preduzeća prvo se preduzeće očisti od dugova pa se onda ponudi potencijalnim investitorima kako bi se postigli što bolji uslovi uspješne privatizacije. Kako sada stvari stoje  sve se nažalost radi kako bi se vrijedni resursi igubili a onda preispitivale privatizacije kada obični niko nije kriv", zaključuje Vučinić.