Jovana Marović podnijela je ostavku na mjesto potpredsjednice vlade i na mjesto potpredsjednice URA-e.

Zašto?

Zato što je sačinila analizu koja kaže da je ulazak Crne Gore u Otvoreni Balkan, što je eufemizam za Srpski svet, aka Veliku Srbiju, aka Homogenu Srbiju – katastrofa.

Mi, vidite, isto pričamo tri godine. Ali mi smo ekstremisti. Ekstremno smo neraspoloženi da, umjesto u Evropskoj uniji, završimo u balkanskoj krčmi čiji je pod pokriven razbijenim staklom i tanjirima a strop izbušen mecima koje su ispalili ljudi koji u plafon pucaju jer im je zabranjeno pucati u druge ljude, druge nacije i vjere.

Dritan je sa tom analizom, oprostite na mom francuskom, obrisao stražnjicu.

Podnijevši ostavke, Marović je pokazala da drži do vlastitog integriteta. Ta žena, za razliku od ostatka vlade, ipak nije krpa. Marović je – dockan, o dockan – zaključila da joj nije mjesto u vladi koja bi glasala „za“ čak i da Dritan predloži da Crna Gora ebolom zarazi cjelokupnu vlastitu populaciju.

Abazovićeva partija već dugo funkcioniše kao kult smrti: kao Davidijanci iz Wacoa, Texas, recimo.

Abazović je URA-in David Koresh. Kao i u slučaju Davidijanaca iz Wacoa, kada je sve gotovo, nikome nije jasno: kako su ti ljudi mogli vjerovati u bizarne laži koje im je vođa govorio.

Pa ipak, jesu.

Razumijem glasače URA-e. Najveći dio njih imao je časne namjere. Bio je spreman i za žrtvu, da te nakane ostvari. Bilo im je dosta svih devijacija, svih nepočinstava DPS-a. Pojavio se lider koji im je obećao pravdu i časnije sutra. Jednom kada su ga stali slijediti, ulog je postao veći, pa još veći…

U jednom trenutku, odavno – moglo je to biti nakon što je Abazović, ostavivši za sobom sluzavi trag, dopuzio u Ostrog da mu Amfilohije tamo sastavi vladu; moglo je to biti nakon Belvedera, gdje je na ljude koje prezire, jer znaju ko je i šta je on, istresao kubike suzavca; moglo je to biti nakon potpisivanja „Temeljnog ugovora“ – morali su se suočiti sa činjenicom da su prevareni. Umjesto priznanja vlastite zablude, odlučili su se na leap of faith. Slijepa vjera prema vođi činila se manje ponižavajućom od misli: kako sam u to mogla/o povjerovati?

Jovana Marović je igrala igru „vjerujem, zato što je apsurdno“ sve dok joj Abazović nije brutalno nagazio integritet. Njena reakcija rezultat je samoljublja, ne domoljublja. Ali i to je bolje od daljeg samozavaravanja.

Da se razumijemo. Sve da su analizu o koristi i šteti ulaska Crne Gore u Otvoreni Balkan sačinili Brodel, Hajdeger i Ajnštajn, Abazović bi taj spis bacio u kantu za đubre.

On će ovu zemlju uvaliti u tu kloaku, demonstrirajući pritom na ovim prostorima, koji nisu drugo do prasedarnik, neviđen prezir prema demokratiji, legitimitetu, ustavu i moralu.

To je njegov zadatak. On je zato i postao premijer. On me, napokon, ne interesuje. On je pročitana knjiga: štivo o ljudskoj mizeriji, samoljublju, obmani, najnižim porivima upakovanim u uzvišenu retoriku.

OK, braćo i sestre iz URA-e. Imali ste najbolje namjere. Negirati više nije moguće: izađite iz faze poricanja. Vaš lider vas je prevario. Ono što je zadesilo Jovanu Marović, čeka svakog od vas. Što ga duže slijedite, posljedice su teže: i za vas same, i za nas koji vas gledamo kako se ponižavate i ibretimo se: „kako ovi ljudi sebi ovo mogu dopustiti“.

No nastranu to.

Dritan je najmanje kriv. Bilo je posve jasno ko je on i šta će učiniti.

Mene zanima ovo: zašto su suverenističke partije smijenile Krivokapićevu vladu – onu koja nije htjela potpisati Temeljni ugovor, onu koja je odbijala Otvoreni Balkan? I umjesto toga na vlast dovele Dritana, čiji je zadatak da učini oboje? Pa je to i oposlio.

Vi ste, majstori, mislili da će to proći nezapaženo i nenotirano?

Mislili ste da niko ne vidi noja koji je zabio glavu u pijesak?

Znate šta je dominantna slika, kada vas pogledamo: gola nojevska stražnjica, dignuta visoko u zrak.

Na koncu: predviđanje.

Vlada u tehničkom mandatu, koja ima dva posto podrške, nema legitimitet, naročito nakon analize Ministarstva za evropske integracije koja je rekla „ne“, uvaliti ovu zemlju u septičku jamu koju je iskopao Aleksandar Vučić a argatovao mu Edi Rama.

To je idealan razlog za masovne demonstracije. Kudikamo bolji od ovoga koji danas okuplja demonstrante.

Ali to znači reći „ne“ Americi, čije je Otvoreni Balkan čedo. To znači pokazati integritet i snagu.

To, ukratko, znači, da će ulazak Crne Gore u Otvoreni Balkan prije dovesti do prestanka demonstracija, nego do njihovog omasovljenja.