Danima posle razornog zemljotresa nestaje nada da će njihovi voljeni biti nađeni živi pod tonama betona i čelika. Ipak sede pred logorskim vatrama, s jedinim svjetlima u tmini osim reflektora spasilačkih vozila.

Sablasne scene, kakve sam već jednom vidio u Turskoj. Bilo je to 1999. nakon dva teška zemljotresa kod Mramornog mora na zapadu zemlje. Tada je stradalo 17.000 ljudi. Mnogi strahuju da bi ovog puta crni bilans mogao biti deset puta strašniji.

Kule od karata

Scene su iste – spasioci i volonteri padaju s nogu, rade čekićima i golim rukama jer nema dovoljno teških mašina. Ljudi dolaze da pomognu iz svih krajeva zemlje sa namirnicama, ćebadima i šatorima. Očajnici koji danima čekaju na pomoć.

Stariji gospodin u Antakiji na krajnjem jugu zemlje sjedi na plastičnoj stolici pred urušenom zgradom, na kojoj se još vidi natpis „luksuzni apartmani“. Njegov brat je kupio jedan apartman prošle godine. Brat sada leži, vjerovatno mrtav, pod ruševinama iza čovjeka.

„Baš super gradimo ovdje, zar ne?“, kaže čovjek ogorčeno.

Optužbe su iste kao nakon zemljotresa prije 24 godine. Zašto pomoć ne stiže brže? Kako to da se sasvim nove zgrade ruše kao kule od karata? Poštuju li se uopšte strogi propisi za gradnju? Zašto se u ovom trusnom području dižu ogromne višespratnice? Kako to da padaju i državne bolnice?

Niko ne sluša stručnjake

U Turskoj Erdoganova partija AKP kontroliše skoro sve medije i ova pitanja se tamo ne čuju. Ali čuju se na ulici. U gradu Adijamanu je turski ministar saobraćaja sada morao da bježi pred psovkama bijesnih građana.

Hasan Aksungur, šef Građevinske komore u Adani, gdje su se zgrade takođe rušile, kaže da zakoni na papiru nisu loši.

„Ali kod pitanja da li se gradi trospratnica ili desetospratnica radi se o puno para. Mnogi zažmure na jedno oko“, priča on za DW.

U gradu Kahramanmarašu je u moru ruševina jedina preživjela zgrada tamošnje Inženjerske komore.

Sa svih strana se čuje da je ovo bio stoletni zemljotres koji bi oborio na pleća bilo koju državu na svijetu. Pogodio je ogroman prostor sa mnogo velikih gradova.

Ali, ljudi hoće da znaju zašto niko nije ozbiljno shvatio upozorenja turskih geologa o rastućoj napetosti tektonskih ploča. Vodeći turski seizmolozi žale se da ih nijedan gradonačelnik iz regiona nije konsultovao.

Od sada samo prizemno

Uskoro sasvim porušenim gradovima Adijamana, Antakiji i Kahramanmarašu tiskaju se desetine hiljada spasilaca iz cijelog svijeta. Manja i teže dostupna mjesta – čekaju.

unčaj Šahin, student iz Berlina, potiče iz sela Tokar kod Adajamana. Majka mu je stradala u ruševinama porodične kuće. Susjedi su izvadili tijelo golim rukama – bila je jedna od šest žrtava u selu.

Dva dana nakon tragedije mladić je uspio da se dokopa kuće. Sada oplakuje majku. „Znali smo svi da ovdje može biti zemljotresa, ali je nevjerovatno da je udario ovako jako“, kaže on.

Kuću su sagradili devedesetih, ali, kaže, padale su i sasvim nove kuće. „Država bi trebalo da kontroliše građevinske radove i materijal i u selima“, kaže Šahin.

Prilazi jedan susjed i dobacuje: „Od sada gradimo samo prizemne kuće. Kao naši preci.“

Izvor:DW