Kako će eventualna normalizacija odnosa, šta god ta fraza značila, između Srbije i Kosova uticati na političku klimu Zapadnog Balkana, jedno je od brojnih pitanja koja se sve češće postavljaju.

Da cijeli proces neće ići glatko, kako neki naivno zamišljaju, pokazuju demonstracije desničarskih grupa u Beogradu, piše Al Jazeera Balkans.

Za njih je svaki dogovor sa Kosovom „izdaja Srbije“, a na sastanku su tražili da se odbaci njemačko-francuski plan za normalizaciju odnosa Kosova i Srbije.

Samo dan kasnije, kosovski premijer Aljbin Kurti je, kako su prenijele novinske agencije, rekao da njemačko-francuski predlog nije zamišljen kao predlog konačnog sporazuma, dodajući, kako je prenio Kosovski klan, da plan predstavlja de faktičko priznanje Kosova.

“To nije zamišljeno kao predlog konačnog sporazuma. Ali to je normalizacija, koja još nije završena, jer predviđa, možemo reći, de fakto priznanje”, rekao je premijer Kosova.

Stidljivo, prije izvjesnog vremena, pitanje kakvu će politiku zvanični Beograd nastaviti da vodi u slučaju normalizacije odnosa Srbije i Kosova, a oni malo smeliji, u svojim razmišljanjima, zapitali su se koja će država biti predmet pojačanog prisustva srpske politike. U tim raspravama iskristalisalo se jedno ime – Crna Gora.

Poligon srpskih velikodržavnih ideja

Crna Gora je već teren na kojem velikosrpska politika izvodi opasne hegemonističke manevre, kažu sagovornici Al Jazeere Balkans, svjesni dvije stvari: prvo, da su razmišljanja o mogućem pojačanom djelovanju takve politike osnovana; drugo, da će Crna Gora biti područje djelovanja politike „srpskog sveta“, čak i ako ne dođe do normalizacije odnosa Srbije i Kosova.

Politički analitičar CdM-a Ljubomir Filipović i Andrej Nikolaidis smatraju da do normalizacije odnosa Srbije i Kosova najvjerovatnije neće doći, a da će Crna Gora, istovremeno, ostati poligon za realizaciju „opasnih srpskih velikodržavnih ideja“.

“Ako bismo na proces normalizacije odnosa Srbije i Kosova gledali kao na pojavu izolovanu iz konteksta u kojem se odvija, to bi bio odličan prvi korak ka suštinskom približavanju stavova dvije zemlje,” kaže Ljubomir Filipović.

To bi značilo da bi Srbija prestala da blokira kosovske institucije i da bi se stvorio prostor za normalizaciju života građana Kosova, bez obzira na etničku pripadnost.

Međutim, ističe Filipović, ako vidimo ko je na vlasti u Srbiji, „imamo situaciju u kojoj je na djelu igra nerava”.

“Bojim se da imamo situaciju da su svi za dogovor, a mi čekamo da neko prvi popusti i odbije. Otuda oni nastupi u srpskom parlamentu, gdje desničari napadaju Vučića, otuda sve ove igre kojima su skloni predsjednik Srbije i njegova vlada, sve ove bizarne igre, koje nisu razumljive nama, njihovim susjedima u regionu”,ističe on.

Crna Gora je laka meta za beogradsku politiku

Hipotetički, u slučaju normalizacije odnosa Srbije i Kosova, „negativna pažnja srpske politike” mogla bi da se preusmjeri na Crnu Goru, kaže Filipović, iskreno sumnjajući da će do normalizacije, o kojoj se priča u javnosti, uopšte i doći.

Crna Gora je, pojašnjava, već država sa „dubokim otiskom velikosrpske politike na svom državnom tijelu”, a predstojeći predsjednički izbori biće „pokretač operacije uticaja Srbije i Rusije”.

“Srbija ima svoje kandidate, Crna Gora im je laka meta jer imaju prijateljsku vlast. Bosna i Hercegovina takođe, jer oni kontrolišu polovinu teritorije. Što se tiče Crne Gore, ključno je pitanje šta oni žele da naprave od Crne Gore. Što znači da su svi ti velikosrpski apetiti sada otvoreni, da su probuđeni implementacijom ‘Otvorenog Balkana’ i jednostavno prirodom vlasti u Crnoj Gori. Sve što prije tri-četiri godine ne bi bilo realno – sada jeste”, kaže on.

A srpski apetiti samo rastu i, nažalost, misli da će naši zapadni prijatelji i saveznici skupo platiti svoju iluziju da sa ovakvom društvenom klimom mogu da računaju na mirnu integraciju Srbije u zapadni sistem vreijdnosti.

“Srbija može da postane članica EU i NATO-a, ali sistem vrijednosti i društvena klima u Srbiji su daleko od onoga što su transatlantske vrijednosti”, jasan je Filipović.

Postizanje sporazuma između Srbije i Kosova, za koje su manje šanse nego „malo vjerovatno“, ne bi bitno uticalo na politička dešavanja u Crnoj Gori, kaže Nikolaidis.

I odmah objašnjava da tako misli, jer je „Crna Gora itekako u „srpskom svetu“ i jednostavno zato što je količina intervencionizma Beograda, kada su u pitanju crnogorski izbori i politički procesi u zemlji, ionako na maksimumu“.

Prisustvo srpske politike u Crnoj Gori nikada nije bilo jače

Nikolaidis kaže da vjerovatno nije zabiležen period u modernoj crnogorskoj istoriji u kojem se jače osjećalo prisustvo srpske politike u Crnoj Gori.

“Mislim da od 1989. godine nije zabilježena tolika količina ne uticaja već kontrole Beograda na dešavanja u Crnoj Gori. Čak bi rekao da od 1918. godine, kada je Crna Gora bila okupirana od Srbije, nije postojala takva vrsta i tako potpuna kontrola Beograda nad Crnom Gorom. Dakle, političke procese u Crnoj Gori dominantno kontroliše Aleksandar Vučić, preko svog vazala Dritana Abazovića, koji vodi Vladu Crne Gore, zbog čega sam više puta isticao da je to druga vlada Srbije, odnosno da je ova vladu je imenovao Beograd i ona upravlja Crnom Gorom, strankama srpskog bloka, od kojih se neke lažno predstavljaju kao građani, a neke su otvoreno nacionalističke, pa čak i gotovo fašističke, poput Demokratskog fronta”, kaže Nikolaidis.

Bilo kakav dogovor Aleksandra Vučića i Aljbina Kurtija neće imati posljedice po Crnu Goru, jer je Crna Gora već „pala pod uticaj Beograda“, kaže Nikolaidis.

Postizanje sporazuma, ili neuspjeh pregovora, malo će uticati na situaciju u Crnoj Gori jer je svima jasno, objašnjava Nikolaidis, „da su Crnu Goru, prije svega SAD, Beogradu dale kao neku vrstu nadoknade za ono što se očekuje da će Aleksandar Vučić isporučiti kada je riječ o Kosovu“.

Paradoksalno, Vučić neće ništa „isporučiti“ SAD i Evropskoj uniji, smatra Nikolaidis, jer je njegov „strah od Rusije znatno veći od straha koji osjeća prema SAD i EU“.

“Dakle, cijela arhitektura koju SAD grade sa Srbijom će se neslavno završiti, ali će za Crnu Goru biti kasno jer je za Crnu Goru već kasno”, zaključuje Nikolaidis nimalo optimistično.