Nema dana da redakcije medija u Crnoj Gori ne zovu pacijenti ili dođu pacijenti koji nijesu mogli da ostvare svoje Ustavom garantovano pravo na lijek. Jer ljekova često nema, kao ni slobodnih termina na pregled. Dođite sljedeće sedmice… ili mjeseca... to je ono što pacijent najčešće čuje. Ili, jednostavno, samo - nema.

Ponekad izgleda da državni zdravstveni sistem postoji kako bi napunio privatne klinike. Kada bolest zakuca na vrata, najčešće se poseže za sopstvenim novčanikom, ko ima, ko nema pozajmi ili digne kredit.

Razgovarali smo sa dr Vesnom Orlandić, anesteziološkinjom u KCCG, o boljkama zdravstvenog sistema.

Na pitanje što se događa jer nam se svakodnevno obraćaju pacijenti, ali i medicinski radnici, i jedni i drugi nezadovoljni uslovima, anesteziološkinja u KCCG dr Vesna Orlandić odgovara:

Ono čemu svjedočimo posljednjih godina nazvala bih eskalacijom političke zloupotrebe zdravstvenog sistema. Da se razumijemo, nije naš zdravstveni sistem ni ranije bio bez političkog uticaja, ali se zasigurno nije kao danas koristio u dnevno-političke svrhe, što je u svim segmentima bacilo u zapećak i građane kao korisnike zdravstvenih usluga i ljekare kao humaniste. Pa i medicinu kao nauku. Naš zdravstveni sistem, jednostavno rečeno, nema više kapaciteta da izdrži demagoški pristup političara. Ovo je jedan od najbitnijih segmenata društva i trebalo bi da ga vode i o njemu odlučuju ljudi od profesije i/ili oni voljni da čuju to što im struka poručuje.

Velika su bila očekivanja pacijenata i građana nakon što su prošle godine povećane plate ljekarima i osoblju u KCCG. Međutim, svjedočimo da se nije promijenio odnos pojedinih medicinara prema onima kojima je potrebna pomoć. Da li je, zapravo, kako su ranije ljekari tvrdili, mala plata bila razlog za nezadovoljstvo koje se očitavalo na pacijente?

ORLANDIĆ: Mislim da je, kada smo upisivali fakultet finansijski motiv bio najmanje zastupljen. Na našim prostorima ljekarski poziv nije nikada, pa ni danas nije dobro niti dovoljno plaćen u poređenju s onim sa čime se susrijećemo tokom radnog vijeka i onim što se od nas očekuje. To što predstavlja veći problem od plata jesu uslovi i organizacija rada.

Nepostojanje profesionalnih standarda, jasnih procedura, pokazatelja kvaliteta pružene zdravstvene usluge, nedostatak evaluacije pruženih usluga, statističkih podataka... Neadekvatna organizacija rada u krajnjem dovodi do neadekvatne komunikacije kako između zdravstvenih radnika i pacijenata, tako i zdravstvenih radnika međusobno.

Veoma su duge liste čekanja na pojedine preglede specijalista. Nikada taj elektronski sistem nije zaživio kako treba pa se pacijenti i dalje vrte u krug od izabranog ljekara do specijaliste sa uputima. U čemu je problem?

ORLANDIĆ: Liste čekanja i dužina čekanja na proceduru jesu pokazatelji kvaliteta zdravstvene zaštite. Treba se podsjetiti da se u našem zdravstvenom sistemu usluge pružaju na tri nivoa. Nosioci primarne zdravstvene zaštite su timovi izabranih ljekara, pedijatara i ginekolga. Oni promovišu zdrav način života,vrše prevenciju obolijevanja, liječe i pružaju kontinuiranu zdravstvenu zaštitu svojim pacijentima.

Dodatno, pred ove timove se postavljaju novi izazovi poput sve starije i brojnije populacije, povećanja broja oboljelih od tzv. hroničnih nezaraznih bolesti u koje spadaju dijabetes, srčana, vaskularna, plućna, mentalna oboljenja i njihove komplikacije. Ovo nalaže i proširenje pružanja usluga na rehabilitaciju i palijativnu njegu. Na sekundarnom nivou zdravstvenu zaštitu pružaju specijalisti određenih grana medicine kao što su onkolozi, kardiolozi, endokrinolozi... A na tercijalnom nivou pružaju se kompleksne procedure koje izvode timovi uskospecijalizovanih ljekara. Primjeri su: kardiovaskularna hirurgija, neurohirurgija, interventna kardiologija, visokoorganizovana odjeljenja intenzivne terapije... Ka ovom nivou zdravstvene zaštite gravitira najmanji broj pacijenata, tj. samo oni kojima su kompleksne procedure neophodne.

Dok je, generalno, skuplji od primarnog i sekundarnog, tercijalni nivo može biti spasonosan za pacijente sa složenim medicinskim potrebama.

Dakle, trebalo bi postupati po maksimi ,,bolje spriječiti nego liječiti“? Odnosno, osnaživanje primarnog nivoa zaštite bi umnogome spriječilo probleme pacijenata, ali i cjelokupnog sistema?

ORLANDIĆ: Uzroci postojanja lista čekanja su mnogobrojni, počev od ekonomskih pa do povećanih zahtjeva za novim tehnologijama i sofisticiranom zdravstvenom zaštitom. Najveće interesovanje pored ekonomskog, a od bitnog su uticaja na liste i dužinu čekanja na proceduru, privlače medicinski kriterijumi za ispunjenje uslova za ulazak na listu čekanja i organizacioni aspekti.

Činjenice da primarnoj zdravstvenoj zaštiti pripada najveći broj osiguranika, da se na tom nivou planira prema Master planu razvoja zdravstva treba riješiti 80 odsto potreba za zdravstvenom zaštitom, da se upravo na tom nivou kreiraju politike dostupnosti i jednakosti za sve kategorije društva, stavljaju kao prioritet promociju i nastavak reforme primarnog nivoa zdravstvene zaštite.

Cilj svakog zdravstvenog sistema je da se prevencijom obolijevanja smanji potreba za kompleksnim procedurama, koje, između ostalog, nose i veći broj komplikacija. Takođe, informacionim povezivanjem sva tri nivoa izabrani timovi mogu pratiti svoje pacijente u svim fazama liječenja.

Ukoliko govorimo o preopterećenosti KCCG u kojem Vi radite, da li će novi sistem koji je formiran i u drugim crnogorskim gradovima rasteretiti tu ustanovu i što očekujete od toga?

ORLANDIĆ: Planiranje razvoja zdravstvenog sistema je kompleksna i odgovorna procedura. Ovaj sistem ima ne samo medicinski već i ekonomski značaj. Rečeno jednostavnim riječima, za sve što planirate u sistemu zdravstva treba da predvidite i ekonomski aspekt. Zato se u planiranju mora rukovoditi objektivnim pokazateljima, posebno analizom kakav će benefit imati pacijenti.

Mnoge analize, počev od demografskih karakteristika, formiranje zdravstvenih registara, uvođenje i praćenje pokazatelja kvaliteta pruženih usluga i kvaliteta rada zdravstvenih ustanova su osnov evaluacije i unapređenja kvaliteta i kapaciteta zdravstvenog sistema. Formalnim, ne i suštinskim unapređenjem, neće se sistem rasteretiti niti će pacijenti imati benefit već se dodatno mogu zbuniti ili dobiti nerealna očekivanja.

Voljela bih da donosioci odluka obavijeste javnost kojim su se pokazateljima rukovodili kada je odlučeno preimenovanje opštih bolnica u Kotoru i Beranama u kliničko-bolničke centre.

Da li u tim bolnicama ima potencijala i resursa, ljudskih i materijalnih da pruže usluge o kojima se govori? Da li postoji kadar koji će moći da izvodi zahvate i operacije kao što je najavljeno?

ORLANDIĆ: Trenutno nema i ne postoji.

Pojedini ljekari se obraćaju medijima i tvrde da u KCCG nema uslova za rad. Da svakodnevno nedostaje osnovnog materijala, ljekova... Pacijenti tvrde da nijesu mogli da prime terapiju... Kako je moguće da nedostaju osnovna sredstva makar i na dan?

ORLANDIĆ: Blagovremena dostupnost neophodne terapije je još jedan pokazatelj kvaliteta zdravstvene usluge. Frapantan je podatak da građani Crne Gore izdvajaju visoke sume novca za svoje liječenje. U našem sistemu je uvijek bilo nestašica koje su se, istina, ranije brže rješavale. Danas se, sa jedne strane, uočava brzo narastanje potreba, a sa druge strane ostaje glomazna, možda još glomaznija nego što je bila, procedura nabavke ljekova i potrošnog materijala.

Period pandemije nam je pravi pokazatelj tog scenarija. Samo situacija da bolesnici od malignih bolesti čekaju svoju terapiju, makar i jedan dan, treba da zabrine donosioce odluka i naloži neophodnost da ekonomski segment zdravstva vode poznavaoci ekonomskih kretanja u ovoj oblasti. Takođe, nadam se da ćemo dobiti odgovor u kojoj mjeri na nestašice utiču pojedine političke odluke, te i epilog odgovornosti.

Tražiti odgovore i rješenja stalnim analizama sopstvenog rada

SZO je nedavno proglasila kraj pandemije korone. Tokom trajanja, radnici u zdravstvu su ponijeli ogroman teret. Ipak, od aplauza na početku, brzo smo došli do toga da su vakcine stigle nekoliko mjeseci kasnije kod nas nego u druge zemlje, a onda su isplivale i druge boljke zdravstva. Da li su zdravstvene vlasti izvukle pouku iz toga?

ORLANDIĆ: U početku pandemije naš sistem, a za koji ne možemo reći da je otporan na izazove, sačuvan je zahvaljujući profesionalnom i nesebičnom angažovanju epidemiologa, kao i zahvaljujući agilnosti tadašnjeg menadžmenta Kliničkog centra. U daljem toku zapljusnuo nas je talas snažnih političkih interesa i neprimjeren upliv religijskih shvatanja i ponašanja.

Reklo bi se da smo pali na ispitu kao društvo u cjelini. U medicini, kao i svakoj nauci, nema napretka bez preispitivanja i sumnji u učinjeno. Nadam se da će se naš zdravstveni sistem u daljem periodu okrenuti istinskim naučnim vrijednostima, da će tražiti odgovore i rješenja stalnim analizama sopstvenog rada. Toliko dugujemo i sebi i pacijentima.

Izvor:Analitika portal