Nedavno je crnogorska filologija ostala bez autora po kojemu se cijela jedna njezina disciplina prepoznavala u mnogom pogledu. Profesor dr Novak Kilibarda svoju je devet decenija dugu životnu stazu skončao u Podgorici, đe je 23. maja u prisustvu članova uže familije i sahranjen. 

Novak Kilibarda rođen je u znamenitome crnogorskom plemenu Banjanima godine 1934. Školovao se u Nikšiću i Beogradu. U Beogradu je na Filozofskome fakultetu i doktorirao na temu „Bogoljub Petranović kao sakupljač narodnih pjesama“, a tu će mu monografiju 1974. objaviti Srpska akademija nauka i umetnosti. Kao naučnik bio je uzorni nastavljač svojih profesora Vida Latkovića, Vladana Nedića i drugih. Usavršavao se i predavanja držao u mnogim inostranim centrima. Radni je vijek počeo u gimnaziji u Višegradu, da bi ubrzo prešao na ondašnju nikšićku Pedagošku akademiju, đe je jedno vrijeme i dekan te ustanove bio, a radio je i na Univerzitetu Donja Gorica. Svoje je posljednje radne i predavačke godine profesor Kilibarda vezao za cetinjski Fakultet za crnogorski jezik i književnost, ustanovu čijemu je uspostavljanju znatno doprinio te na čiju je misiju osobito bio ponosan.

DJELO

Pored rečenoga u zvaničnoj biografiji profesora Kilibarde stoji da je autor znatnoga broja monografija iz crnogorske i usmene književnosti južnoslovenskih naroda. Treba spomenuti ove njegove knjige: „Poezija i istorija u narodnoj književnosti“, „Legenda i poezija“, „O usmenoj književnosti“, „Iz korijena usmenosti“, „Epska mjera istorije“, „Usmena književnost pred čitaocem“, „Usmena književnost u službi pisane“, „Usmena književnost Crne Gore“, „Duhovna zahvalnost Andriću“ itd. Važan je Kilibardin priređivački rad, đe se izdvajaju nekolike knjige: „Bugarštice“, antologija tužbalica „Puti nedohodi“, „Poslovice“ i „Viša je gora od gore“. Nauka bilježi da je prvi komentator Njegoševa „Ogledala srpskog“ upravo Novak Kilibarda. Pisani su ti komentari sedamdesetih godina za jedno izdanje Njegoševih djela, a njihovo prerađeno i dopunjeno izdanje objavljeno je i u novije vrijeme 2011. u izdanju Instituta za crnogorski jezik i književnost.

Više je puta u razgovorima bilo javno, bilo u neformalnim susretima profesor Kilibarda isticao da je od goleme mase svojih djela najponosniji na monografiju „Istorija crnogorske književnosti“, tom I, koju je u izdanju Instituta za crnogorski jezik i književnost objavio 2012. Tu je profesor bio nesumnjivo u pravu budući da je riječ o prvoj sintezi toga tipa u nas i svakako kapitalnome projektu bez kojega se kao temelja nijedan sličan poduhvat u našoj nauci o usmenoj književnosti ne može otpočeti.

Novak Kilibarda bio je plodan književnik − autor je dvadesetak knjiga kratkih priča i romana, među kojima su i „Vražji vrti“ (1978), „Crnogorci i Đaponezi“ (1981), „Nebeski sužnji“ (1981), „Sve je to nakva sudbina“ (1985), „Snovi i sinovi“ (1993), „Suložnici: roman bola“ (1995), „Crnogorska hronika“ (1995), „Mozaik crnogorske hronike“ (2001), „Iz priče u priču“ (2004), „Serdarev grob“ (2011) i druge. Osobenost je njegovih umjetničkih tekstova to što je tematski i jezički dominantno pripadao užem zavičaju, Banjanima o čijoj je istoriji, porodičnim predanjima i legendama znao neumorno kazivati, a svaki put tako autentično da mu po tome kod nas nije bilo ravna. Vrijedi se ovom prilikom podśetiti da i pored službenoga srpskohrvatskog/srpskog jezika utvrđenoga Novosadskim dogovorom (1954) i Pravopisom dviju matica (MH i MS) iz 1960, Kilibardino književno djelo iz priče u priču, pa sve do potonjih romana − prenosi i afirmiše neka od najbitnijih obilježja govora crnogorskoga jezika. Nažalost, još uvijek nemamo monografiju o jeziku Kilibardina djela, ali je vrijedna spomena činjenica da je u više navrata uz njegova djela rađen rječnik nepoznatih i manje poznatih riječi (Radoje Jovović, Irena Kilibarda i Sonja Kilibarda-Danilović), a leksikom toga pisca, upravo kao sastavljači rječnika uz priče i romane, bavila se i dvojica naših najboljih dijalektologa Dragoljub Petrović i Adnan Čirgić. Uz leksiku Novaka Kilibarde Dragoljub Petrović veli i ovo: „Svojim pripovedačkim zbirkama Novak Kilibarda otkriva, između ostalog, i oblik i zvuk one narodne reči koja se, u naše vreme, našla pred zaboravom. (...) Zbog svega toga, pripovedanje Novaka Kilibarde pratiće pažljivo i dijalektolozi – kao jedan od bogatih izvora za svoja istraživanja“. Sudeći, dakle, prema svim nivoima jezika Kilibardinih priča i romana moralo bi se priznati da on, jezik, nastaje s bogate podloge jezika piščeva zavičaja, kako je na jednome mjestu Adnan Čirgić i istaknuo da je „cio njegov književni opus nastao na crnogorskome narodnom jeziku i da nosi sve govorne specifičnosti kraja iz kojega je autor potekao“.

SIMPOZIJUM

Kilibardin je doprinos nauci opisivan u više navrata. Najkompletniji obuhvat Kilibardina stvaralaštva priređen je na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost 30. 10. 2016, kad je ta ustanova organizovala naučni simpozijum „Novak Kilibarda – književnik, profesor i naučnik“. Iz sadržaja zbornika radova sa spomenutoga simpozijuma, kao i iz dosad ponajboljeg osvrta na Kilibardin montenegristički rad dat u knjizi „Savremena književna montenegristika – utemeljivači“ autora Aleksandra Radomana – razvidan je raskoš Kilibardina talenta pri rješavanju mnogih problema i pojmovno-terminoloških pitanja naše nauke o usmenoj književnosti.

Novaka Kilibardu generacije građana Crne Gore pamte i po političkome djelovanju: u prvome dijelu toga staža bio je vođa prepoznatljivo srpske Narodne stranke, da bi nakon nekoliko godina shvatio neutemeljenost velikodržavnih težnji i njihovu prijetnju po opstanak crnogorskoga istorijskog, kulturnog i državnog bića. Još i više – do kraja se aktivno i svim svojim intelektualnim i akademskim potencijalima opirao negiranju crnogorske jezičke, tradicijske i kulturne samobitnosti i njihovu prisvajanju kao regionalnih elemenata srpske kulture. Bilo kako bilo, i u tome domenu Kilibardina djelovanja razvidna je njegova emancipatorska uloga, jer je profesor u svim javnim situacijama primjerom intelektualca i nenadmašivog govornika usmenu književnost, Njegoša i brojne teme koje uz njih idu nastojao otrgnuti iz folklorno-guslarske sfere u primitivnim tumačenjima i najrazličitijim klerikalnim zloupotrebama.

SARADNJA

Adresa s kojom je do posljednjega dana sarađivao, te i nakon penzionisanja bio joj odan u pogledu povjeravanja tekstova i rukopisa za objavljivanje bio je Fakultet za crnogorski jezik i književnost. S posebnom je emocijom govorio o saradnji s tom ustanovom. Desilo se da je i nakon tolikoga profesionalnoga staža u Crnoj Gori i inostranstvu, od mnogo saradnika i institucija u kojima je bio duže ili kraće angažovan − ipak cetinjskome Fakultetu poklonio golemu i dragocjenu ličnu biblioteku da u vitrinama te ustanove, a s pečatom ,,Legat Novaka Kilibarde“ trajno bude na usluzi generacijama studenata i naučnika. Profesor Novak Kilibarda prvi je dobitnik Povelje FCJK za poseban doprinos montenegristici (zajedno s uglednicima Josipom Silićem, Miloradom Nikčevićem, Milenkom A. Perovićem i Ljudmilom Vasiljevom).

Profesoru Novaku Kilibardi izražavamo veliko poštovanje i duboku zahvalnost za dragocjeno djelo što je montenegristici i crnogorskoj kultuti u cjelini ostavio.

Izvor:Pobjeda