“Ako neko u Beranama ima validnu dokumentaciju da je više puta dao krv, ja mu, što bi se reklo, skidam kapu” – kaže Vlajko.

Kada bi se broj davanja krvi pomnožio sa količinom koja se vadi, onda se lako dolazi do računice da je ovaj Beranac drugima podario preko sedamdeset litara najdragocjenije tečnosti.

“Izuzetno sam ponosan što sam decenijama stajao na usluzi ljudima kojima je, u cilju liječenja i spašavanja života, trebalo pružiti pomoć” – ističe Vlajko.

On priča kako je rođen u beranskom selu Šekular, gdje su, kaže, ponosni gorštaci oduvijek gajili istančani osjećaj za humanost, međusobno ispomaganje i dobročinstvo.

“Tako sam i ja svojim rođenjem ponio tu osobinu svojstvenu ljudima sa ovog područja, što me svakako čini ponosnim. Uvijek sam to radio od srca, ubijeđen da činim dobro djelo. Žao mi je što to, zbog godina, više ne mogu da činim, ali poslije svega živim sa jednim ugodnim osjećajem da sam dio sebe poklanjao drugima, sa jedinom željom da ozdrave i da im bude dobro” – kaže Vlajko.

Ovaj čovjek je skoro čitavi radni vijek proveo radeći u auto-školama kao instruktor za obuku vozača. Ujedno je prepoznat kao neko ko je, njegujući narodni melos, znao lijepo da zapjeva. Stoga je i danas član Pjevačke grupe „Đurđevi stupovi“ sa kojom često nastupa, ne samo u svom zavičaju, nego i u čitavom regionu. Kaže da dobra pjesma i humanost idu ruku pod ruku i da i jedno i drugo plemeni ljudsku dušu.

“Narodni melos slikovito govori o tradiciji jednog naroda. Takođe, i iskazana humanost svjedoče o karakternim osobinama tog naroda. A ja sam pjevao, davao krv, družio se sa ljudima i tako živio sa narodom” – navodi Labudović.

Prisjeća se Vlajko kako je još kao srednjoškolac prvi put dao krv.

“U krugu škole, negdje 1972. godine, povrijedio se jedan od mojih drugova. Nakon toga javljeno je da mu treba krv. Prijavio sam se da mu dam krv, iako nijesam znao kako to ide i šta to ustvari u pravom smislu znači. Otišao sam do bolnice i dao krv i od tada nastavio da to konstantno radim” - ističe Labudović.

On priča kako je krv davao tokom akcija koje su sprovođene u brojnim gradovima, ali i za vrijeme radnog vremena, a i u samoj opreacionoj sali.

“Kao član beranskog Društva dobrovoljnih davalaca krvi učestvovao sam u brojnim akcijama gdje se davala krv i to u čitavom regionu. Krv sam davao i po pozivu pacijenata ili članova njihovih porodica. Tako se dešavalo da zaustavim auto i kažem kandidatu da me sačeka dok ja dam krv. Nakon toga bi se vraćao i nastavljao da obučavam buduće vozače. Sjećam se da sam u početku krv davao i u samoj opracionoj sali i to u vremenu kad nijesu, kao danas, postajale savremene labaratorije za prerađivanje krvi. Sve su to lijepe uspomene, ali ima, nažalost, i onih tužnih slučajeva u kojima, i pored krvi koju sam dao, nije bilo spasa” – kaže Labudović.

Ističe da je za svoje dobročinstvo dobio brojna priznanja, ali da mu je najveća nagrada saznanje da je nekome pomogao u nevolji.

“Dobijao sam brojne nagrade i priznanja, a o zahvalnicama da se i ne govori. Svakako bi izdvojio zlatnu medalju koju sam, kao neko ko je toliko puta dao krv, 2009. godine dobio od Ministarstva zdravlja Crne Gore. Svakako da mi je drago što sam dobijao ta priznanja, ali, ipak, najdraže mi je da sam pomagao ljudima i to ne tražeći za to nikakvu zahvalnist niti protivuslugu. To mi je svakako najveća satisfakcija za ono što sam radio, kao i saznanje da to brojni pojedinci i porodice nijesu zaboravili” – kaže Vlajko.

Dodaje da ga u svemu najviše zabrinjava to što društvo u cjelini, kao ni nadležne institucije, ne poklanjaju dovoljno pažnje dobovoljnom davalaštvu krvi.

On podsjeća da brojni apeli koji su upućivani nadležnim institucijama sa ciljem da se beranskom Društvu dobrovoljnih davalaca krvi obezbijede prostorije za rad nijesu urodili plodom. To se nije desilo iako se zna da ovo Društvo svoje aktivnosti praktično sprovodi od svojih kuća, jer su njegove nekadašnje prostorije, koje su se nalazile u krugu Opšte bolnice, prije nekoliko godina obijene i potpuno uništene.

Labudović navodi da je je krajnje neprimjereno da dobrovoljni davaoci krvi iz Berana nemaju adekvatan kutak za sprovođenje aktivnosti koje su od velikog značaja za zdravstveni sistem i čitavu zajednicu.

“Dobrovoljni davaoci krvi su prosto marginalizovani, što svakako nije dobro. To dovodi do situacije da imamo sve manje mladih ljudi koji se javljaju da dobrovoljno daju krv, pod izgovorom da za tako nešto nemaju motiva. Zato svi moramo da shvatimo da nas starije neko treba da zamijeni kako bi uvijek imali dovoljne količine ove dragocjene tečnosti. To društvo u cjelini mora da shvati, jer gdje je mladost tu se problemi brže rješavaju” – kaže Beranac Vlajko Labudović.