Kako sada stoje stvari – nema više mjesta ni sumnji ni skrupulama – memorijal na okruglu tridesetu godišnjicu Oluje 2025. održaće se u Srebrenici.

Razina cinizma kojim su tako stojeće stvari podignute simboličkim pomenom za srpske žrtve Oluje na mjestu stradanja prijedorskih Bošnjaka i Hrvata bila je nevjerovatno ambiciozna i do danas potpuno neistražena. Da se na tako nepoznatom, nepristupačnom i neprijateljskom terenu desi sve što se uopšte desiti može nije bilo samo moguće, nego i neizbježno: sve što se tu u toj pustinji desi, desiti se moralo i naposletku trebalo, i to upravo zato što se – cinizam i simbolika zajebana su stvar – desiti u stvari htjelo.

A desilo se moglo, moralo, trebalo i htjelo ono što će se ubuduće učiti na kursevima za rukovanje ciničnim simbolima: dok su predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić mješavinom pravednog gnijeva i serbienveltšmerca – a sve pod paskom Njegove svetosti patrijarha srpskog Porfirija iz prvog reda partera – lamentirali nad dvesta hiljada Srba prognanih iz Hrvatske, pardon SAO Krajine, sa video zida iza njihovih leđa, na kojemu su projektovani strašni prizori pogroma devedeset pete, gledale su ih kozmički tužne oči Sabine Mujkić, muslimanke prognane iz Žepe.

Tako funkcioniše fuzija cinizma i simbolike: Milorad Dodik, Aleksandar Vučić i patrijarh Porfirije simbolički su u Prijedoru htjeli da se poklone žrtvama progona prije dvadeset osam godina, pa su se žrtvama progona prije dvadeset osam godina simbolički u Prijedoru i poklonili. Zvanično će objašnjenje, recimo, biti da je džinovska fotografija Sabine Mujkić sa ćerkom u naručju i malim sinom pored sebe – koje je u zbjegu iz UN-ove zaštićene enklave u Žepi pred srpskim snagama leta 1995. fotografisao reporter agencije Frans-Pres Žoel Robin – na video zidu iza Dodikovih i Vučićevih leđa emitovana nesrećnom greškom. Na neistraženim visoravnima cinizma, međutim, nema nesrećnih grešaka: sve što se tamo desi, podsjećam, desiti se moglo, moralo i trebalo, i to upravo zato što se desiti u stvari htjelo.

Zarad snažnijeg efekta nije tako usred pomena za srpske žrtve u Oluji samo emitovana fotografija prognane Bošnjakinje sa djecom, već je fotografija prognane Bošnjakinje sa djecom emitovana usred govora Milorada Dodika o tome zašto je za obilježavanje Dana sjećanja na protjerane i ubijene Srbe izabrano baš mjesto stradanja Bošnjaka.

“Da kažemo svima onima koji kažu da mogu da razumiju da su Srbi iz Krajine obilježavali godišnjicu, ali zašto Republika Srpska i Srbija: pa majmune jedan, zato što je ovo jedan srpski narod, koji je istjeran iz Krajine, i zato što je ovo srpska država Republika Srpska, i zato što ste ubili naše ljude! Ni Vučić ni ja nismo došli ovdje da omalovažavamo bilo koga od onih koji su stradali a nisu isti kao mi!”, urlao je Milorad Dodik dok ga je sa video zida iza leđa gledala nesrećna Sabina sa djetetom u naručju, tačno dakle “oni koji su stradali a nisu isti kao mi”.

Sve da je režija scenskog spektakla obilježavanja Dana sjećanja u Prijedoru povjerena Oliveru Frljiću ili, još bolje, Zlatku Pakoviću, ne bi ispalo efektnije. Ne bi iz prostog razloga što za tako demonsku podvalu treba imati demonski um, kakav moji drugovi nemaju. Demoni, naime, žive na onoj pustoj ciničnoj visoravni do koje mogu samo Dodik, Vučić i Porfirije.

Stvar je empirijski dokaziva. Kolike su, recimo, realne šanse da između stotina hiljada fotografija progona Srba iz avgusta 1995. živ čovjek takozvanom “pukom greškom” izabere baš fotografiju prognane Bošnjakinje iz Žepe? Stvar nije samo u simboličkoj snazi matematičke jednačine po kojoj su sve materinje oči na svijetu iste. To je bez ikakve sumnje tačno, ali matematika je egzaktna i neumoljiva: Sabinu Mujkić u zbijegu pred srpskim snagama, zajedno sa ćerkom u naručju i sinom koji je u tom času jedva koju godinu mlađi od dobne granice za strijeljanje, fotograf AFP-a snimio je 27. jula 1995., tačno dakle nedelju dana prije nego što će četiri stotina kilometara zapadnije – a na simbolički istoj geografskoj širini i istoj četrdeset četvrtoj severnoj paraleli – započeti veliki zbijeg Srba iz Knina.

Toliko o simboličkim paralelama. I o tome šta je bilo prije. Efektnijeg i preciznijeg tumačenja istorije devedesetih i događaja pre Oluje – koje se organizovano zaboravljaju upravo ciničnim Danima sjećanja – nismo vidjeli u svih proteklih dvadeset osam godina. Oči Sabine Mujkić na bini u Prijedoru izronile su ravno iz one bezdane i gluve crne rupe u srpskoj memoriji prije 5. avgusta 1995. godine.

Na demonskim visoravnima cinizma simbolika, kako vidimo, ne prašta. Čak i pomenuto zvanično objašnjenje, recimo, fantastično je ubjedljivo objasnilo simboličku paralelu Dana sjećanja na žrtve Oluje i Dana zaborava na Sve Ostale Žrtve.

Dan-dva nakon ukazanja Sabine Mujkić u Prijedoru objašnjenje je, naime, stiglo iz Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske: za projekcije na video zidu postavljenom na binu u Prijedoru zadužena je bila agencija Pozitiv iz – Beograda. Koju je, usput rečeno, za tu priliku angažovala – Vlada Republike Srbije. Ukratko, ako neko već ne razume jezik Haškog tribunala za ratne zločine, evo mu lijepo i čitko napisano na simboličkom jeziku demona, da ga cijela Srbija razumije: za cijelu stvar sa prognanom Sabinom Mujkić odgovorna je Vlada Republike Srbije, odnosno eksperti koje je za taj posao pronašla u Beogradu.

Toliko, rekoh, o simboličkim paralelama.

Pa da kažemo onda i Miloradu Dodiku i svima onima koji kažu da mogu da razumiju da je poneki pojedinac iz srpskog naroda okrvavio ruke, ali zašto Republika Srpska i Srbija: pa majmune jedan, zato što i u amnestiji i u amneziji srpskih ratnih zločina iz devedesetih aktivno učestvuju Republika Srpska i Srbija, baš kao što su aktivno učestvovale i u njihovom organizovanju. Zato što je ovo srpska država Republika Srpska, i zato što ste vi prognali Sabinu Mujkić!

Ni Sabina ni njena djeca nisu se pojavili u Prijedoru da omalovažavaju bilo koga od onih koji su stradali, a nisu isti kao oni. Tu su samo da ih podsjete.

Majmune jedan.

Izvor Vijesti