Osnovne škole u Finskoj počinju u periodu od 10. do 18. avgusta, u zavisnosti od regiona, ali u najvećem broju finskih osnovnih škola, prvi školski dan je ove godine bio u ponedeljak, 11. avgusta. Prvi školski radni dan je uvek oko sredine avgusta mjeseca, u zavisnosti kada “pada” ponedeljak. Finska nije jedina evropska zemlja u kojoj đaci polaze u avgustu u školu, iako u većini zemalja polaze prvog ponedeljka u septembru.

U nekim evropskim zemljama škola počinje tek sredinom septembra (Bugarska, Grčka, Luksemburg, Italija, Rumunija, Malta…).

Orijentaciono, raspust u evropskim osnovnim školama traje prosječno oko 2,5 mjeseca, negde i 2 mjeseca (Danska, Češka, Belgija, Norveška, Slovačka, Francuska). U Bugarskoj, Moldaviji, Turskoj, Rumuniji i Estoniji traje 3 mjeseca… u Holandiji, Švajcarskoj, Engleskoj i Njemačkoj najkraće… tek 1,5 mjesec.

Inače, ako ove statistike ostavimo po strani i pozabavimo se samo utiskom koji ovaj prvi školski dan ostavlja na đake prvake i roditelje…vidjećemo da svako ima svoj doživljaj ovog famoznog dana, na svoj način.

Generalno, za prvake, njihove roditelje, bake i deke, ovaj dan je veoma bitan, i na njega se gleda kao na svojevrsni praznik. Djeca kao djeca, uvjek mu se raduju jer jedva čekaju da upoznaju učiteljicu, nove drugare sa kojima će dijeliti radosti i brige školskih dana, tu je i radost i onaj osjećaj kada se sami sebi čine bitnim i odraslim, zbog novih obaveza, jer kao što mame i tate imaju obavezu da idu na posao, tako, sada i oni imaju obaveze, na koje će biti ponosni, naravno, ako se roditelji i učitelji potrude da djeca na obaveze ne počnu da gledaju sa mukom i gnušanjem, već onako, da se osjećaju bitno i od koristi. Zato bi valjalo da djeca od početka učestvuju u kreiranju svog radnog dana, gdje će sama, uz malu roditeljsku pomoć, kao pravi, mali veliki ljudi organizovati svoj radni dan, ostaviti vrijeme za igru, za učenje i ostale aktivnosti…

…ali, onaj skup priprema za početak nove školske godine, mi je fenomen sam po sebi, možda i veći od samog polaska djeteta u školu, koji je prirodan sled stvari u odrastanju djeteta, da jednostavno moram da iznesem svoje mišljenje o tome.

Iako shvatam da roditelji u Srbiji imaju zaista mnogo novčanih izdataka, za “besplatno obrazovanje”, smatram i da mnogi dižu nepotrebnu tenziju u kući, brinući i o manje bitnim, ali i nebitnim stvarima. Kupovina skupih stvari, markiranih patika, najlepših italijanskih svezaka koje koštaju 5 puta skuplje od onih koje se kupuju u supermarketioma, torbi koji svijetle, a koji koštaju kao da su torbe koji govore…nove markirane garderobe…a sve da im djeca ne budu gore obučena od druge djece, zaista je trka osuđena na propast i sa lošom porukom. Djeca u toj konfuznoj situaciji, umjesto da shvate da polaze u školu kako bi naučila mnoge lijepe i korisne stvari, pogrešno shvataju da u školi moraju biti moderni i sa boljom opremom od onog drugog, da bi bili bitni, primijećeni i prihvaćeni. Roditelji tako sami sebi skaču u stomak…neki iz pukog pomodarstva, a oni drugi, jer im je žao da njihova djeca budu skromno obučena i sa skromnijim priborom, pa da čežnjivo gledaju u opremu drugara pomodnijih roditelja..i tako, igri nema kraja. Vaspitajte dijete u duhu nematerijalnih vrijednosti od malih nogu, sa mnogo ljubavi, naučite ga da se raduje malim stvarima, a takvi budite i sami, pa nećete pasti pod uticaj globalnog pomodnog ludila…

Usklađivanje porodične dinamike je takođe jedan od činilaca koji doprinosi stresu kod roditelja, zbog novonastale situacije, polaska djeteta u školu. Kako će zaboga dijete samo da ustane, da pojede sendvič i ode u školu? Roditelji se tada zabrinu jer im radno vrijeme nije usklađeno sa djetetovim, pa ne mogu da odvezu dijete u školu, pa će jadno morati pješke. Dragi roditelji, ako su djeca spremna za polazak u školu, spremna su i za nove obaveze i odgovornosti, pa se tako i ponašajte. Godinu dvije dana prije polaska u školu, djecu bi valjalo upoznati sa pravilima u saobraćaju, upoznati sa maršutom kako doći do buduće škole, ali kroz više različitih putanja, kako bi stekli prostornu orijentaciju, ostavljati ih same kod kuće, malo po malo, naučiti ih da sami naprave sebi sendvič…i sve te ostale elementarne radnje, koje roditelji radije vole da obavljaju umjesto njih, praveći djecu nesposobnim bićima. Period, dok dijete ide u vrtić, dobro je iskoristiti za uvježbavanje samostalnog snalaženja. Pustite ih da vas oni vode do vrtića, do pijace, do bake i deke, i svuda gdje idete sa njima, igrajte se usput tako da zapamte nazive ulica, pustite ih da sami reaguju u saobraćaju, a vi im posle toga, ukažite na greške, ukoliko ih je bilo. To je možda teži način nego odvesti dijete kolima u školu, ali, ovo je mnogo bolje za dijete, a i za vas. Finci puštaju djecu samu i po mnogo surovijoj klimi, ali djeca se naviknu, očeliče i ne razboljevaju se tako često kao neka druga, prezaštićena “ušuškana djeca“.

Za svaki slučaj, bitno je da dijete ima vaš broj telefona na koji vas može dobiti ukoliko mu zatrebate. Svakako, da ova novonastala situacija čini roditelje nespokojnijim, ali svrha roditeljstva i jeste pripremiti svoje “ptiće“ na odgovornost i kasnije osamostaljenje.

Iako su roditelji roditelji, koji uvjek žele najbolje za svoju djecu, moram da uočim velike razlike između finskih i roditelja sa prostora Balkana. I jedni i drugi rade ono što misle da je ispravno, ali moram da priznam da mi se finski način više dopada. Evo i zašto…

Finski roditelji, kao i svi ostali na svijetu, vole svoju djecu, ali im tu ljubav ne pokazuju  kroz kupovinu  skupih stvari, bez smisla i svrhe. Iako su Finci mnogo bogatija nacija od  svih nacija na Balkanu,  djecu u školu ne šalju u mondenskoj garderobi, u kojoj ne smiju ni da se igraju, jer je mogu iscijepati ili isprljati, u kojoj ne mogu trčati po dvorištu, prevrtati se po travi…već je odjeća komotna, skromna i prilagođena djeci. Finci ne vole da se razbacuju. pa djeca u tom periodu često dobijaju polovnu odjeću, jer je brzo izrastu, a i zato jer se djeca tada mnogo igraju, druže u prirodi, i najbitnije je da je odjeća takva da ih ne sputava. Second hand  prodavnice se pravi izbor, i tu se kupuje dosta toga, naravno ne i obuća. Do prvih malih matura, djeci se ne kupuju, ili  bar veoma rijetko, nove i skupe stvari, i niko zbog toga ne pravi pitanje. To je tako normalno. Danas je izgleda postalo pravilo da se siromašne nacije utrkuju ko će kupiti skuplju odjeću, dok su Finci naprosto operisani od toga, bar ne u periodu kada to nema smisla. Iako u Finskoj roditelji nemaju nikakve izdatke oko školovanja djece, ekskurzija, užine, jer sve to plaća država, oni se ne rasipaju novcem i veoma su racionalni. Djeca i u najmlađem školskom uzrastu ostaju sama kod kuće, idu sama, ili sa drugarima u školu i generalno, mnogo su samostalnija od djece  u Srbiji. Ali tu nisu srpska djeca učinila to stanje takvim, već roditelji, i ne iz zle namjere, ali definitivno čineći medveđu uslugu djeci. Zato je neophodno, zarad obostranog dobra, da roditelji  svoju djecu, još od najranijih godina, uče svemu onome što će im pomoć da postanu odgovorni i samostalni. Finci od malena uče djecu da obavljaju razne poslove u kući, u skladu sa njihovim  psihofizičkim mogućnostima, i tu nema kompromisa. Djeca u Finskoj zbog toga, rad u kući ne doživljavaju kao neki teret, kaznu i moranje, već kao nešto sasvim normalno i podrazumijevano. Uopšte, kako je igra nešto što finskoj djeci nikad i nikako nije uskraćeno, tako se i primerene radne obaveze podrazumijevaju. Finska je država kojoj su znanje i rad veoma bitni, pa je zato u osnovnim školama Käsityö (Zanati / rukotvorine) obavezan predmet od prvog razreda, a od 7 – 9 razreda i predmet Kotitalous (Domaćinstvo), gdje uče kuvanje, serviranje, finansije u domaćinstvu, zdravlje u ishrani.. Iz predmeta Käsityö djeca uče tokom školovanja da pletu, kroje, šiju da rade sa drvetom, obavljaju sitnije popravke u kući, peglaju…

U Finskoj djeca nemaju domaće zadatke, jer se smatra da je izuzetno bitno da djeci ostane vrijeme za igru i slobodne aktivnosti. Finci shvataju da djeca polaskom u školu ne postaju odrasli, već su i dalje samo djeca ali i školarci. Upravo zato me nekada čudi, zašto u Srbiji i danas postoje domaći zadaci, koji dodatno oduzimaju djeci vrijeme za tako preko potrebnu igru, a ako uzmemo u obzir da se mnoga djeca, polaskom u školu upisuju na balet, na klavir, kurseve jezika, često, ne svojom voljom, dok sve to postignu u toku dana, njima je, na žalost, pravo na igru onemogućeno. To svakako nije dobro.  Kada bi škole ukinule domaće zadatke, bar do petog razreda, kada bi roditelji djeci uveli neke umjerene vannastavne aktivnosti, a ostalo ostavili djeci samo za igru, djeca bi bila srećnija, ali nikako manje uspješna, naprotiv. U Finskoj se i nastavni sadržaji u ovom uzrastu, odvijaju kroz igru, a često se nastava održava i u prirodi, na vazduhu. Opuštena atmosfera, učenje kroz igru i čest boravak na svježem vazduhu, doprinosi uspjehu djece. Finska je tu pravi primer.

Ono što je takođe, po mom mišljenju, bolje u Finskoj je i to, da djeca, dolaskom u prvi razred, nikako nisu primorana da sjede mirno u klupama, jer je to za njihov uzrast, i neprirodno i mučno. U Finskoj djeca mogu da dođu do table, do druga, da sjede na klupama…jer je poenta da svi pričaju i diskutuju o lekciji, a ne da sjede mirno. Sjedenje mirno i maksimalna koncentracija se razvijaju postepeno, i kada malo odrastu, djeca već i sama sjede u klupama, bez primoravanja. Bitno je da se prati priroda djeteta…a u prirodi djeteta tog uzrasta, nije sigurno da sedi mirno, bar ne prve godine polaska u školu. Sticanje discipline, radnih navika, odgovornosti, usvajanje novih pravila….ne ide ni preko noći, niti treniranjem strogoće.

Zato, dragi roditelji, znam da volite i brinete za svoju djecu, znam da ih, po prirodi stvari štitite, ali ih nekada pustite da stvari iskuse kroz iskustvo, njihovo, ne vaše. Nažalost, mnogi roditelji, imaju krivu predstavu da će biti manje dobri roditelji ukoliko djetetu sve ne ponude na tacni, ali, vjerujte mi, prelomite to u sebi, budite jaki i nemojte se osjećati loše, ukoliko ne radite stvari umjesto njih, Biće vam kasnije teže da gledate dijete koje je nesamostalno, nesposobno, razmaženo, gotovan… Zato, kada vaše mezimče krene u prvi razred, nemojte mu ljubav pokazivati tako što ćete mu pakovati knjige, raditi domaći, voziti ga u školu, pred njim prekoravati učitelja i na taj način stalno braniti dijete, jer će dijete na taj način učitelja doživjeti kao neprijatelja, a odlazak u školu kao kaznu. Ljubav mu pokažite tako što ćete se interesovati, pitati dijete kako mu je prošao dan u školi, šta je novo naučilo, pokazati mu da ste ponosni na njega, U tom smislu, dopada mi se onaj običaj u Finskoj, gdje postoji ritual porodičnog okupljanja za večerom. Tada oni pričaju kako im je prošao dan, razgovaraju, dogovaraju se…a onda se sjetim da u Srbiji toga nema, bar ne kod mnogih porodica, a i kada se okupe, onda i ne razgovaraju, jer je kao nekakav jeres razgovarati u toku jela…
Svoj dječici želim radostan polazak u školu, a njihovim ponosnim roditeljima samo želim da poručim da budu i dalje tako brižni i divni, i da uvjek, kao i do sada, rade najbolje za svoju djecu, ali da uvek razmisle prvo šta je na dugoročnom planu, najbolje za njihovo dijete.

Ovde je, kao i u mnogim situacijama, prisutno ono pravilo “Manje je više”…manje radite umesto djeteta i time ćete mu više činiti.

Izvor: Moja Finska, Tarja Mitrović