On ukazuje da je opasno kako pokušavaju da uspostave analogiju između pozicije albanske nacionalne zajednice u Sjevernoj Makedoniji i odnosa albanske i makedonske nacionalne zajednice u toj državi i političkih odnosa u Crnoj Gori. 

„Makedonija je nakon Ohridskog sporazuma definisana kao složena država, kao konsocijacija, pomalo nalik odnosima u Belgiji, a Ohridski sporazum je pokazao visoku političku kulturu dvaju nacionalnih zajednica i njihovu sposobnost a svoje odnose rješavaju na evropski način, diobom političkog uticaja i moći, a ne „balkanski”, onako kako to razumiju u Beogradu, podjelom teritorija“, navodi Đenero.

Crna Gora, kako dodaje naš sagovornik, drugačije je politički definisana, ustavni okvir građanske države i visoka politička kultura manjinskih zajednica, ali i administracija koje su Crnu Goru vodile do 2020. stvorili su kulturu konstitucionalnog patriotizma, koju odbacuje samo marginalni dio političkog tijela u Crnoj Gori. 

„Hrvatska ima dobro rješenje u Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, jer taj Ustavni zakon ne nabraja manjine na koje se posebna prava odnose, nego daje opšte prihvatljivu definiciju nacionalne manjine i definiše da se prava iz tog Ustavnog zakona odnose na sve zajednice koje zadovoljavaju te uslove. Definicija koju parafraziram je jednostavna: radi se o (1) grupi građana te države, koji se (2) od sugrađana razlikuju porijeklom, tradicijom, kulturom, političkim i vjerskim obilježjima i (3) međusobno su povezani voljom da te posebne vrijednosti svoje zajednice očuvaju i afirmišu“, objašnjava Đenero.

Mandić i Knežević ne ponašaju se kao manjinski lideri

Sagovornik Analitike ističe da je pitanje za one koji se definišu kao Srbi u Crnoj Gori jednostavno.

„Kao prvo, koje je to njihovo porijeklo, tradicija i kultura, pa i vjerski identitet, prema kojem se razlikuju od većine sugrađana u Crnoj Gori, i drugo, što to oni čine da bi razvijali i štitili taj svoj poseban identitet. Svako ima pravo da se nacionalno izjašnjava kako želi, ali oni koji se u Crnoj Gori izjašnjavaju kao Srbi jednostavno ne zadovoljavaju kriterijum da bi se smatrali manjinskom zajednicom u pravom smislu riječi“, izričit je Đenero.

Osim toga, dodaje, oni ni ne žele da ih smatraju manjinom, nego za sebe misle da bi morali biti većina, a da bi svi drugi trebali da se usklađuju s njihovim prioritetima. 

„Njihova dva najistaknutija lidera, Mandić i Knežević, sigurno se ne ponašaju kao manjinski lideri u nekoj zemlji, njihovo ponašanje ne sliči ni na ponašanje manjinskih političara u Crnoj Gori, ni na ponašanje manjinskih lidera u Srbiji, a silno se razlikuje od ponašanja i politike, na primjer, dvojice najistaknutijih manjinskih lidera u Srbiji, briljantnih političara Milorada Pupovca iz srpske i Furia Radina iz italijanske zajednice“, smatra Đenero.

Ko su Srbi po Vučićevoj i Vučevićevoj logici

Kaže da su u Vučićevoj i Vučevićevoj logici, Srbi oni za koje Beograd odredi da su Srbi, pa, kako dodaje, zbog činjenice da do sada u vladama nije bilo dvojice „dežurnih Srba” ovi tvrde da Srbi ne mogu biti u vladi Crne Gore, iako se budući premijer sam izjašnjava kao Srbin. 

„Knežević i Mandić nisu zastupnici srpske manjinske zajednice u Crnoj Gori, nego politički predstavnici velikosrpske političke ideologije u ovoj državi i zagovornici interesa diktatorskog režima u Rusiji, koji su vjerni do spremnosti da učestvuju u državnom udaru u vlastitoj državi, a u korist Putinove Rusije. Prema takvim akterima u svakoj državi se podiže svojevrsni sanitarni kordon, takvi se ne smatraju dijelom ustavnog luka i o njima se ne misli kao o predstavnicima demokratskih političkih stranaka, a svi koji pripadaju ustavom luku trebalo bi da mogu međusobno sarađivati u parlamentu“, kaže Đenero.

To da bivši DF, koji je na izborima nastupio kao ZBCG, odnosno, personalizovano Mandić i Knežević, ne bi trebalo da učestvuju u izvršnoj vlasti, ni u kabinetu ni „po dubini”, prema riječima našeg sagovornika, nije, kaže Đenero, miješanje u unutrašnje odnose nego iznošenje stava o definisanju toga što spada, a što ne spada u demokratski politički prostor. Naglašava i da taj stav prihvata većina demokratskih aktera u Crnoj Gori. Sve ostalo je, smatra, posve slobodna volja crnogorskog parlamenta. 

„Naravno, crnogorski parlamentarci imaju pravo da odlučuju o saradnji s onima koji ne spadaju u demokratski ustavni luk, ali to za sobom povlači konsekvence: u takvim uslovima postaje upitno pristupanje Crne Gore Europskoj uniji, ali i to da je euroatlantski partneri doživljavaju onako kako su je doživljavali do smjene vlasti 2020, kao pouzdanu članicu NATO saveza“, izričit je Đenero. 

Milatović osigurava interesa Rusije i Srbije

Upitan kako komentariše izostanak reakcije na „prijetnje“ zvaničnog Beograda od nosilaca najviših državnih funkcija u Crnoj Gori, Đenero kaže kako ne vjeruje ni da smo je i mi očekivali.

„Kao i ja, čitali ste ozbiljne tekstove u slobodnim medijima u Crnoj Gori (Pobjeda, Antena M, Standard, CDM, Gradska televizija...) i naravno vaše priloge, koji su jasno politički kontekstualizovali sadašnje nosioce vlasti u Crnoj Gori. Odavno je jasno pokazano kako su potezi koji su donijeli populistički uticaj i široku popularnost dvojici mladih „apostola” otkrivenih od strane Rista Radovića i Zdravka Krivokapića, stvoreni u kuhinji Vučićeva režimskog finansijskog consiglierea, ministra Siniše Malog“, ističe Đenero.

Podsjeća i da su mediji objavili i to kako novi predsjednik, uprkos njegovoj formalnoj proevropskoj retorici, osigurava ostvarivanje interesa Rusije i Srbije u sektoru nacionalne bezbjednosti Crne Gore (imanovanje savjetnika Dejana Vukšića, za kojeg znamo da je organizovao devastaciju ANB, dezavuisao profesionalce cijenjene u euroatlantskim strukturama, a u službu uveo ljude povezane sa srpskim i ruskim interesom). 

„Čovjek čiji su repovi u ladicama u Beogradu, jednostavno mora raditi takve stvari, i jasno je da neće opstruirati tajne dogovore svog rivala iz PES, Spajića, sa agentima ruskog i velikosrpskog interesa u Crnoj Gori“, podvlači Đenero.

Riječ data manjinama Spajića ne sputava u nalaženju novih partnera

Interesovalo nas je da li smatra da će Spajić uspjeti da sastavi vladu u Ustavom predviđenom roku.

„Bojim se da hoće. Za Crnu Goru je daleko bolje da ne dobije vladu, nego da dobije vladu u kojoj bi učestvovali zastupnici ruskog i velikosrpskog interesa. Tezu kradem genijalnom piscu Andreju Nikolaidisu, ali je ona tako dobra da je čovjek doživi kao opšte vlasništvo. Vlada koju vodi Dritan Abazović je loša, nekompetentna, nelegitimna, ali je još uvijek manje zlo nego što bi bila vlada s akterima koji se zalažu za rastakanje crnogorske državnosti, koji se protive članstvu u NATO i EU, koji zagovaraju velikosrpski koncept za Kosovo (kad se vrati srpska vojska) i zalažu se za euroazijski identitet Crne Gore“, ukazuje Đenero.

Očito je, smatra sagovornik Analitike, da je Spajić skloniji dogovoru s Mandićem i Kneževićem, nego li s manjinskim predstavnicima, iako je na njihovu riječ dobio mandat za sastavljanje vlade. 

„Međutim, ta riječ ga ne sputava u nalaženju novih partnera. Evidentno je i ono što radi Spajić i ono što rade mediji u Crnoj Gori koji imaju vlasnike u Srbiji. Stalno se izvrću stvari, „spinuje” se naveliko i stvara se atmosfera o nezajažljivim interesima stranaka nacionalnih manjina, nasuprot „krotkim” Mandiću i Kneževiću (krotki Mandić, kakvog sad vidimo u tim medijima karikatura je tako groteskno duhovita, da je se ni veliki Corax ne bi stidio)“, kaže Đenero. 

Ukazuje da se strašnim medijskim pritiskom, političkim pritiskom Vučića i Vučevića, stvaraju okolnosti u kojima bi moglo izgledati kao da mandatar Spajić i nije mogao učiniti ništa drugo nego što je učinio. 

„Upravo zato, zbog tog stava koji se u Hrvatskoj opisuje pojmom „s figom u džepu”, mislim da vrijedi navijati za Nikolaidisovu strategiju“, ističe Đenero.

Atmosfera prema Crnoj Gori u Beogradu se neće promijeniti

Đenera smo pitali i da li bi ulazak koalicije ZBCG u vladu značio i otvaranje terena za još veći uticaj Vučića i njegove politike na crnogorske prilike.

„Oprostite ako sam nepristojan, ali možete li zamisliti veći uticaj Beograda na politiku u Crnoj Gori od onoga što je Vučić, sa svojim službenikom Prvoslavom Perićem, radio najprije Krivokapiću, pa onda Abazoviću: od klerikalnog desanta na suverenističko Cetinje, do Perićeva prezira prema granici Crne Gore, koju nije htio zakonito prijeći, prilikom potpisivanja Abazovićevog akta o kapitulaciji, poznatog kao Temeljni ugovor“, podsjeća Đenero.

Naglašava da Vučićev režim od smjene vlasti u našoj zemlji ne skriva svirepost prema Crnoj Gori.

„Osjetio ju je i Vaš novi predsjednik, kad je bio u poklonstvu Gospodaru Vučiću, pa dobio zaušnicu zato što je Crna Gora uskladila svoje politike s demokratskim svijetom i priznala državni suverenitet Kosova, o čijoj legitimnosti je odlučivao i Međunarodni sud u Haagu (ICJ) i zaključio da je načelo zaštite temeljnih ljudskih prava, što je motiv proglašenja nezavisnosti Kosova o Srbiji, starije od načela zaštite državnog suvereniteta, na koje se poziva Srbija, tvrdeći da Kosovo nema pravo na državnu samostalnost“, ističe sagovornik Analitike.

Đenero je stava i da se ako Spajić formira vladu Crne Gore, u kojoj bi i u kabinetu i „po dubini” sudjelovali predstavnici raspalog DF-a, atmosfera prema Crnoj Gori u Beogradu neće promijeniti. 

„Mogu da pitaju Dodika. Vučić će ostati osoran, nikad neće biti do kraja zadovoljan onime što „isporučuju” njegovi podanici, do ispunjenja svih ciljeva: odustajanja od članstva Crne Gore u NATO, povlačenja priznanja Kosova, odustajanja od stvarne realne ideje o članstvu u EU i na koncu utapanja suvereniteta Crne Gore u suverenitet Srbije. To mu ne mogu „isporučiti” niti Mandić i Knežević, ako bi neko od te dvojice bio i premjer“, ocjenjuje Đenero.

Suverenisti da sačekaju svoju priliku

Osvrnuvši se na postupke suverenističkih partija u aktuelnim političkim procesima, Đenero navodi da je manevarski prostor Demokratske partije socijalista (DPS) izuzetno sužen.

„Ona nije pretrpjela ozbiljan politički poraz na izborima, ali nije iz njih izašla niti kao izborni pobjednik. Dobra je retorika o tome da nema demokratske, stabilne i proevropske vlade bez DPS, ali je dobro i to da DPS i njeni partneri pokažu da im nije cilj biti dio vlasti pod svaku cijenu“, smatra Đenero. 

Stava je i da će Crna Gora ekonomski ući u ozbiljne probleme. 

„Nakon izbora u augustu 2020. pokazalo se da izborni pobjednici nisu sposobni da formiraju funkcionalnu političku većinu, a sada se pokazuje da ni Spajić kao formalno izborni pobjednik ne može formirati funkcionalnu demokratsku većinu. To su novosti u crnogorskoj političkoj kulturi. Jedino što suverensti u takvim okolnostima mogu raditi je čekanje svoje prilike, a svi su izgledi da će ona doći daleko prije nego za četiri godine“, ocjenjuje Đenero.

Bojkot parlamenta uvijek je usluga vlasti

Sagovornik Analitike napominje i da je u parlamentarnoj demokratiji parlamentarni zastupnički klub jedan od najvažnijih resursa opozicione stranke, a parlamentarna debata jedan od najlakših načina predstavljanja stavova stranke javnosti. 

„Bojim se da će se u narednom razdoblju samo zaoštriti ono što se već događalo. Nakon čistke koja je devastirala nacionalni javni informativni servis i sada političkog pritiska na Gradsku televiziju u Podgorici, bojim se da će uslijediti iscrpljivanje ionako ne bogatih slobodnih medija“, upozorava Đenero.

Bojkot parlamenta uvijek je, ističe naš sagovornik, usluga vlasti, jer osigurava tišinu za sprovođenje njihovih politika, i kad su one najgore i najštetnije. 

„Suverenističke, konstitucionalističke stranke, moraju se u parlamentu boriti za ustavni poredak, vladavinu prava i poštovanje temeljnih ljudskih prava, pa i prava na slobodu medija. To bi opoziciji, i DPS-u i partnerima, ali i manjinskim zastupnicima, mogao biti ozbiljan i težak, ali glavni parlamentarni posao“, zaključuje Đenero.

Izvor: Portal Analitika