Iako su se američki mediji, i ne samo oni, u četvrtak utrkivali da istaknu kako je Donald Tramp prvi predsjednik SAD koji je ikada dobio zatvorski broj, a njegovu zatvorsku fotografiju prikažu kao zalog dugoj ruci pravde koja će dokazati njegovu krivicu, Donald Tramp trlja ruke.

Iako je, možda, njegov zatvorski portret odraz bijesa, pa i straha, on je to vrlo brzo preokrenuo u svoju korist. Od zatvorske fotografije napravio je uspješan marketinški trik, uposlivši je da zaradi i novac i pristalice u predizbornoj kampanji.

Trampov prijeteći pogled sa zatvorske fotografije već je zaradio milione dolara uz pomoć samo jednog povratničkog tvita. Od lica očajnika stvorio je opet svoju verziju odlučnog "ujka Sema“. A  Amerikanci vole ujka Sema, svi ostali ga se plaše. Zapravo, Tramp je od zatvorske fotografije uspio da napravi ono što mu je do sada možda izmicalo – predsjednički portret.

I to nije prvi put. Nakon što je opozvan u Predstavničkom domu, Donald Tramp je, takođe preko Tvitera, poslao oštru poruku svojim pristalicama.

Te 2019. godine tvitovao je crno-bijeli mim koji ga prikazuje kako sedi i pokazuje rukom ka kameri u stilu američke ikona "ujka Sema“ uz ispisane reči: "U stvarnosti, oni ne traže mene, već tebe. Ja sam samo na putu".

Autokrata, pajac ili glas vojske nezadovoljnih

Još ne postoji konsenzus o tome ko je Tramp, i šta mu daje moć. Postoje tri različite slike Trampa i sve su u borbi za primat u američkoj politici: potencijalni tiranin, klovnovski diletant i tribun nezadovoljnih Amerikanaca širom zemlje.

Klovn i tiranin ne isključuju se nužno, istorija je to već pokazala. Napetost ih pojačava, ukazuje na veoma različite pravce vođenja politike, i naglašava stvarnost američke demokratije.

Pokazalo se da Tramp nije spreman da plati cijenu za svoj avanturizam, a paralele sa Putinom mogu biti opasne. Možda koristi masku klovna, ali daleko je od diletanta. I u poslu i sa medijima. Vrijeme tribuna u ovom času djeluje daleko, politički je rizično u zemlji naglašenih podjela.

Na kraju, na istoričarima će biti da odluče ko je zapravo Tramp, mada će ta polemika vjerovatno trajati mnogo duže nego njegov politički život.

Tramp je možda najbliži političkom ekvivalentu borca ultimat fajta. Vješto ubira medijsku pažnju u svakoj prilici koja mu se pruži. On radi sa jasnim ciljem: da oslabi mehanizme demokratske odgovornosti i napadne sva ograničenja svoje moći. Za posljedicu to može da ima ogromnu štetu, nalik upadu njegovih pristalica na Kapitol hil.

Jedni smatraju da on ismijava demokratiju, drugi da je za demokratiju opasan, a treći da je on autentičan izraz demokratije. Bar one američke, u kojoj je sve dozvoljeno.

Tramp ne mora da bira između tih opcija, jer kod njega to ne izaziva napetost i umije sa tim da se nosi. Druga je stvar što klovn može poslužiti autokrati, odvraćajući pažnju javnosti od važnih stvari.

Zašto je borba sa Trampom teška

Bez obzira na kritike i negiranje, Tramp uvijek nađe način da dođe i do elite, i do širokih narodnih masa.

Zbog toga je politička borba sa Trampom za njegove rivale uvijek teška. Prosto nabrajanje svih razloga zašto je Trmp "štetan" ide njemu naruku, njegova privlačnost počiva na osudi. Umije da iskoristi svaki minus, svaku tužbu, svako klizanje na moralnoj ljestvici.

Trampove pristalice ne misle da njegov nasilni stil koji izaziva podjele predstavlja ideal kako predsjednici treba da se ponašaju. Oni samo misle da je njegov politički stil ispravan za ovaj trenutak. Ranija ispitivanja javnog mnjenja pokazala su da oko 40 odsto ljudi koji podržavaju Trampa ili ga ne vole kao osobu ili su ravnodušni.

Tramp možda često laže, ali nije lažan. On svoju suštinsku prirodu stavlja na vidjelo, i to mu je dalo izuzetnu slobodu da razbije norme na načine koji bi bili politički fatalni za konvencionalne kandidate.

On možda nema dobro razvijenu političku filozofiju, ali ima dosledne ideje kada je reč o trgovini i nacionalnom suverenitetu, a koje su se poklopile sa istorijskim trenutkom.

Zato će njegovi politički rivali opet pogriješiti ako budu trošili vrijeme na rasprave o Trampovom karakteru ili da redefinišu njegovu ličnost. Jedina stvar koja pomjera brojeve, kažu analitičari, su argumenti da je neefikasan u odgovoru na realne probleme i izazove.

Previše je zaokupljen samim sobom i rijetko razmišlja o idejama i ljudima izvan svog najbližeg kruga. Tramp nije, kako je to jednom neko rekao, "aktivni autokrata, ali je ravnodušni demokrata", a to znači da ga mnogo ne zanima politička korektnost, poštovanje zakona i ustava, bez obzira u kojoj je od svojih uloga.

Lov na duše birača, bilo stranačke bilo onih koji će poništiti izbornu karticu, uveliko je počeo, a čini se da je Tramp stekao prednost. Njegovi rivali nemaju još puno vremena da odluče koje je Trampovo lice najverodostojnije ili, prije, najviše zastrašujuće za većinu Amerikanaca.