Đačke torbe su bile lakše jer je bilo manje udžbenika i sveski, a cijena im je bila povoljna i pristupačna. Djeca su bila srećna, bezbrižna, radovala bi se školi, osim trenutku kada bi ih učiteljica po kazni poslala u magareću klupu.

U školu se išlo u grupama, a igra i druženje bili su iznad svega. Roditelji nikada ne bi stali na stranu djeteta. Različiti su bili pristupi profesorima i nastavi, kao i razredi i školske klupe…

U razgovoru za Startnews 50-godišnja Bojana Radić prisjetila se svojih školskih dana.

Nije bilo važno imaš li petice ili jedinice, bez obzira na to jesi li iz bogate ili siromašne porodice. Svi smo bili isti, pred učiteljima, pred kolegama. 50-godišnja Bojana dobro se sjeća svojih školskih dana. Ponekad su djeca išla u školu sa sedam godina, a osnovno obrazovanje trajalo je osam godina. Prije početka nastave, prvog dana škole, okupili su se prvačići iz naselja i zajedno krenuli u školu.

“Više je bilo druženja vani, na otvorenom. Prije škole smo se sretali na igralištu i zajedno išli tamo, poslije škole smo se opet družili”, kaže Bojana.

Dakle, djeca su išla sama u školu, roditelji ih nisu doveli i ostajali sa njima.

Kad su došli u školu, obuli su se u papuče. Nije ih čekalo slavlje niti pjevanje pjesama, kao što je danas slučaj u školama. Uslijedila je prezentacija školskih pravila, a razlika je bila i u provjeri znanja. Ako se danas ocjene počinju dobijati tek u drugom razredu, za vrijeme Jugoslavije školarci su ih dobijali već u drugom polugodištu prvog razreda.

“U prvom smo polugodištu umjesto ocjene dobili markice: pčelica je bila ekvivalent petici. U drugom polugodištu smo već ocijenjeni”, kaže Bojana.

Pritom naglašava da nije bilo najavljenih testova (kao danas): nastavnik te u svakom trenutku mogao pozvati pred tablu i provjeriti tvoje znanje.

Učiteljica je uvijek u pravu

Školska pravila su nalagala da se ustane svaki put kad na nastavu dođe “drugarica”, kako su u to vrijeme nazivali učiteljice. Tako su joj iskazivali poštovanje. Školska pravila su takođe naglašavala da je učitelj uvijek u pravu. Djeca joj nisu smjela ništa prigovarati niti joj biti neposlušna.

“Prijateljeva riječ je bila svetinja. Roditelji nikada ne bi stali na stranu djeteta, protiv učitelja, kao što je to danas slučaj. Mogla je jednostavno zapisati što si radio u bilježnicu. Onda si to morao pokazati roditeljima. Ako ste previše brbljali, ili niste obraćali pažnju na nešto tokom časa, stajali bi pred tablom za kaznu.”

Školski pribor nekad davno

Bojana se najviše sjeća školskih torbi iz tog razdoblja: “Najljepše torbe imala su ona djeca čiji su roditelji radili u zemljama njemačkog govornog područja.”

Većina ih je nosila torbu marke Jugoplastika. Sve su torbe morale imati reflektore, kaže : “Na ovo su me podsjetile i prijateljice.”

Torbe su bile četvrtastog oblika i puno lakše nego danas. “Imali smo manje radnih bilježnica, manje udžbenika… Naravno, morali smo ih kupovati, ali ne u tolikoj mjeri. A nisu bili ni toliko skupi”, dodaje Bojana.

Najskuplji školski pribor u vrijeme Jugoslavije bile su bojice marke Jolli.

“Onaj koji je imao “Jollike” bio je kralj”, sa smeškom na licu se prisjeća Bojana, objašnjavajući da su se u to vrijeme bojice ove vrste mogle nabaviti samo u Njemačkoj.

“Sjećam se nevjerovatnog oduševljenja srebrnim i zlatnim bojicama. To je stvarno bilo nešto posebno. Ako su ostale bojice još bile cijele, srebrne i zlatne su već bile sasvim male, naoštrene, jer ih je koristio cijeli razred – svi smo ih dijelili posudili, iako imao ih je samo jedan u razredu”.

Bojana se prisjeća i kako je koristila zaštitne folije za sveske i knjige. “Morali smo zamotati sve bilježnice. Roditelji su nam pokazali kako se to radi, a onda su djeca sama zamotala bilježnice”, objašnjava.

Bratstvo i jedinstvo

“Odgajane smo u duhu druženja. Druženje je bila ključna riječ”, objašnjava Bojana kako su se međusobno pomagale i rijetko se događalo da neko bude izguran iz društva. Ako je nekome trebala pomoć, drugi su rado pomogli. “Niko nije bio istisnut iz društva. Nije bilo važno da imaš li petice ili jedinice, bez obzira na to jesi li iz bogate ili siromašne porodice. Svi smo bili isti: pred učiteljima, pred kolegama.”

Neke se stvari nisu toliko promijenile

Smatramo da je danas prvi dan škole puno drugačiji nego prije 40 – 50 godina. Međutim, neke stvari se nisu promijenile.

“Kad smo krenule u školu, osjećale smo se važnima. Bila je to velika životna prekretnica”, objašnjava Bojana, a mnogi prvačići i danas bi se sa njom složili.