Potom je uslijedila serija objava o uništavanju crnogorskih šuma. Direktor Uprave za gazdovanje šumama i lovištima Crne Gore Armin Mujević, kadar Bošnjačke stranke, podnio je ostavku na funkciju na kojoj se nije zadržao ni tri mjeseca – dijelom, očito, zato da bi smanjio pritisak na partiju.
Pratite dalja zbivanja: prije nego Spajićeva vlada bude izglasana u parlamentu biće lansiran još poneki slučaj korupcije, kriminala i nesavjesnog rada kadrova Bošnjačke stranke.
Nezavisno od toga jesu li ti ljudi krivi ili ne, nužno je postaviti nekoliko pitanja.
Nije li zanimljiv tajming otvaranja afera? Je li trgovine ljudima bilo ranije, ili je počela tek kada je Bošnjačka stranka odbila učešće bivšeg Demokratskog fronta u vladi? A šume? Jesu li Bošnjaci krčili šume tokom čitavog mandata Dritanove vlade, ili su po stablima udarili nakon što su odbili Front? Zašto sav pritisak zbog lošeg kadrovanja ide na Ibrahimovića, kada su ti ljudi Abazovićevi funkcioneri – on i njegova vlada su ih na funkciju postavili? Nekada nije bilo tako – svaki skandal DPS-ovih vlada knjižio se Đukanoviću. Dok za Abazovića, čini se, važi princip bezgrješne vladavine – čak i onda kada mu najbliže saradnike hapse zbog šverca duvana.
Slučaj “šume” uveliko podsjeća na negdašnji slučaj “Sinjajevina”. Abazovićeva partija mobiliše svoju mrežu ekoloških aktivista i pod firmom zaštite okoliša obavlja politički posao: u slučaju Sinjajevine za Amfilohija, u slučaju sječe šuma za DF.
U međuvremenu je ta mreža predano radila na greenwashingu velikosrpskog nacionalizma i njegovih nosilaca u Crnoj Gori.
Sada URA-ina mreža aktivista obezbjeđuje politički korektni pritisak na Bošnjačku stranku, u savršenoj sinergiji sa divljačkim, ksenofobnim napadima DF-a na tu partiju.
Trgovina ljudima je užas. Borba protiv trgovine ljudima, na svakom mjestu i u svakom trenu, nije tek pravna, nego prije svega etička obaveza svakog ljudskog bića.
Kasapljenje šuma je užas kojem se mora stati u kraj. Kao što je užas i instrumentalizacija policije i tužilaštva za političke ucjene i iznuđivanje.
A baš to je doktorirala Abazovićeva vlast. I to znaju svi. Samo nekima takva flagrantna zloupotreba represivnog aparata odgovara. Stoga pred njom ćute i žmire.
Uostalom, matrica političkog pritiska na Bošnjačku stranku identična je pritisku koji je Abazović pred izbore izvršio na Spajića, navodnom aferom sa “kraljem kriptovaluta”.
Vrlo je prosto: DPS je opstruisao pravosuđe. Abazovićeva vlada ga otvoreno koristi za političke obračune. Dritan nije oslobodio pravosuđe, nego doveo do situacije u kojoj je sada pravosuđe nužno oslobađati i od DPS-a i od njega.
Da nije ničeg drugog, to je više nego dovoljan razlog da URA-e nema u novoj vladi. Bez obzira što, kako nas je Abazović u svom beskrajnom smislu za humor obavijestio, stranci kleče pred njim i preklinju ga da uđe u vladu u koju ga niko ne zove, ni koliko zelene konje.
Jedini stranac koji Abazovića želi u novoj vladi je Aleksandar Vučić. Da, njega je teško odbiti, naročito kada te drži u šaci. I da, on ima onu beskrajno tužnu facu, na korak od plača, na korak od tantruma – kao dijete kojem je omiljena igračka upravo upala u punu tutu. Sklon sam da povjerujem da je tu facu Vučić namontirao i ne skida je jer mu je ambicija da u ime čitave nacije neprekidno emituje žal za svim izgubljenim ratovima i neosvojenim teritorijama.
Šta da se radi. To zna svaki roditelj. Nekad je, prosto, nužno stisnuti srce i reći „ne“.
Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a
Komentari