Ovaj se prolaz nalazi na atlantskoj obali Francuske i dug je 4,125 metara. Slična cesta postoji u Koreji, no francuska je impresivnija zbog svoje dužine jer korejska nije duga ni tri kilometra. U svakom danu postoji tek nekoliko sati tokom kojih je sigurno uputiti se prema ostrvu. Kako bi vozači znali kad je to vrijeme, na oba kraja ceste su postavljena upozorenja i digitalni ekrani koji pokazuju trenutnu razinu vode i napominju kad je sigurno krenuti.

Upozorenja postoje i zato što je čak i u vrijeme dozvoljenog prolaska vožnja prilično opasna, pa je brzina strogo ograničena. Vozač mora biti oprezan zbog klizave podloge i morske trave uz ivicu ceste, kao i guste magle koja se može pojaviti.

Cesta je prohodna otprilike tri sata u danu: sat i pol prije plime i sat i pol nakon oseke. Na otoku Noirmoutier živi oko 10.000 ljudi koji su navikli poštovati znakove i upozorenja, no turisti se na njih često oglušuju ili jednostavno nemaju potrebne informacije. Zato su lokalne vlasti pokrenule inicijativu i dogovorile s nekim firmama koje pružaju GPS usluge da uklone cestu s aplikacija. Pa ipak, svakih malo neko zaglavi na njoj baš u trenutku kad voda krene rasti, a tokom najveće plime prolaz se nađe čak 4 metra po morem. Zato su postavljeni spasilački tornjevi kako bi se smanjila mogućnost za utapanja.

Nekad je jedini način da se dođe do otoka Noirmoutier bila vožnja brodom. No prije nekoliko vijekova počela je gradnja nasipa u zalivu Bourgneuf, koji se prvi put na kartama spominje pod imenom Le Passage du Gois 1701. godine. Redoviti promet cestom počeo je tek oko 1840. godine, najprije konjima, a kasnije i automobilima. Stanovnicima ostrva dugo je ova cesta bila jedini prilaz kopnu, no u međuvremenu je izgrađen i most. Tako danas ipak mogu napustiti ostrvo kad god požele, a ne samo nekoliko sati u danu.

U prolazu se svake godine održava trka Foulées du Gois. Trkači kreću s početkom plime, a cilj je doći na drugu stranu prije nego cesta poplavi. Passage du Gois uvršten je 1999. godine u drugu etapu slavne biciklističke utrke Tour de France. To se pokazalo kao katastrofalna odluka jer su brojni biciklisti zbog klizave podloge pali, ozlijedili se i nisu mogli nastaviti. Na ruti slavne utrke ponovo se našao 2011., kad je bio početka tačka prve etape.

Izvor M portal