Takvih u Crnoj Gori nedostaje i zato sve aktivnosti vezane za sastav nove 44. vlade ogrnute su neiskrenim, lažnim oblandama i razgovorima bez završnice i bilo kakvog dogovora. I to tako traje danima, nedjeljama i mjesecima. Kad se ne zna put, lako se spotiče. Sporo se odlučuje zbog neznanja, neproučenosti i analiziranja varijanti kako doći do moderne, efikasne i autoritarne vlade. Najlakše je obećavati i pričinjavati radost budalama. Toga ima napretek posljednjih godina u Crnoj Gori.

U ovom vremenu pobjedničke partije smatraju da su Crnu Goru oslobodile od diktature, širenja kriminala i korupcije, da stvaraju novu oslobođenu Crnu Goru - građansku, demokratsku, pomirenu. Smatraju da će brzim pokretom sve to dovesti u red i Crna Gora će postati „drugi Luksemburg“. Odluke se ne smiju donositi na brzinu. Svaka brzina dovodi do kajanja i grešaka koje kasnije generacije skupo plaćaju. Sva takva činjenja su u kompentenciji vlade. Zato je njena odgovornost najveća.

Da bi se kako tako došlo do zadovoljavajućih rješenja potrebno je učiniti sljedeće:

Uspješni iskoraci u razvoju ne izostaju ako najsloženije zadatke rasta i razvoja društva povjeravamo najboljima u svakom smislu te riječi.

Kada je u pitanju država, ne postoji jasniji razlog nego da se dobrim, hrabrim i ljudima uzvišenog duha, omogući da prihvate i obavljaju važne javne poslove u državi. U protivnom, ako te poslove preuzmu ili ih prepustimo ljudima s malo znanja, još manje iskustva, spremnih za razna nepočinstva (krađa, šverc, prevare i sl.), onda dopuštamo da nam se država urušava i uništava.

Primjer za to su 42. i 43. Vlada Crne Gore u kojima su se dešavale i ovakve stvari da ministar unutrašnjih poslova i bezbjednosti bude mladić turizmolog bez dana iskustva i prakse. Uz to mu se još doda i ministarstvo odbrane - da nezamislivost bude još veća. Ministar poljoprivrede, šumarstva, vodoprivrede, ribarstva je zanatlija - električar. Ministar ekonomskog razvoja, planiranja, DUP, ekologije saradnje sa EU je mlada politikološkinja koja se ovim pitanjima nikada nije bavila. Biti ministar zdravlja a nemati to obrazovanje i zdravstvom se nikada nije bavio i ta je funkcija za priču. Još više je za priču biti ministar vanjskih poslova, a nikada ne raditi u toj službi. To zaista izaziva smijeh.

Ova priča bi se mogla odnositi na svakog ministra i 42. i 43. Vlade, posebno na one koje su nazivali „apostolska“ i „ekspertska“ koja faktički nije imala ni „a“ ni „e“ od tih imena. Zamislite vladu koja je bila toliko zatucana u vjeru da je vjerovala da „vjera može da pomjera planine“.

Ili zamislite vladu u kojoj njen funkcioner obavlja 13 funkcija, ili stranku koja sa samo četiri poslanika obavlja 50 odsto funkcija u Vladi. Ministri obje vlade su ljudi bez nedovoljno znanja, iskustva i prakse. To su „vojnici“ njihovih partija koji umiju da slušaju svoje pretpostavljene, navijaju i bore se za svoje interese i interese svoje partije. Ovakva praksa ozbiljne stvari ne rješava, samo se upropašćava država i njene institucije. To su ubjedljivo pokazale 42. i 43. crnogorska vlada.

Treba imati u vidu da je teško iskorijeniti mane koje su srasle sa ljudima. Ljudi širom svijeta imaju tri strasti: alkohol, kocku i vlast. Od prve i druge strasti ljudi se mogu nekako izliječiti, ali od treće nikad i nikako. Zato je mandatarov zadatak da nađe i odabere ljude za koje se pouzdano zna da će funkciju ministra obavljati iskreno, pošteno i dostojanstveno koje ta funkcija zahtijeva.

Da bi to mogao da ostvari, da Vlada čini dobro za narod, sam premijer mora da posjeduje karakteristike da je: politički obrazovan, dobronamjeran, hrabar, demokratičan, agilan, patriotski iskren, pošten, istinoljubiv u nacionalni identitet svoga naroda, odan svojoj državi i svome narodu, čovjek koji vidi dublje i dalje, čovjek koji ne zna da mrzi onog koji drugačije misli.

Ove karakteristike pokazuju da premijer u nekoj državi mora da bude vrhunski političar da bi odgovorio složenim zadacima i obavezama, što, nažalost, nije slučaj u Crnoj Gori posljednjih godina, naročito od promjene vlasti. Svako nepočinstvo premijera treba mjeriti ozbiljnim mjerama i postupkom nego kad to čine druge manje važne ličnosti.

Da bi mogao da dostojanstveno odgovara vremenu i zadacima premijer mora da posjeduje: modernističku organizovanost, narodnu saosjećajnost, elitističko rezonovanje, populističko osjećanje, urbano gospodstvo i ruralnu energiju. Tako razmišljaju o premijeru oni koji razumiju i znaju što je ta funkcija u državi i kakav treba da bude čovjek koji je obavlja.

Crnoj Gori ne trebaju premijeri koji su zatucani vjernici, koji mnogo obećavaju, koji lažu i priznaje da je lagao, koji ima nerazumnu strast, oni koji su u stanju da uvjere u besmislice, koji su u stanju da nas prevare i navedu na ružne stvari i ponašanja.

Premijer treba da ima i motivacionu sposobnost. Kad tražiš saradnika za neku djelatnost, a pogotovo za vladu kao izvršnu vlast, možeš nekoga motivisati, ako si i sam motivisan, prenijeti mu energiju ako je i ti imaš, tražiti rad ako i ti to primjerom pokazuješ, zahtijevati tačnost ako si uvijek tačan, insistirati na odgovornosti ako si najodgovorniji u timu u kome radiš.

Sve to je lijepo kazano, ali ga je teško naći!

Autor:Damjan Šećković, Pobjeda