POBJEDA: Šarl Mišel, predsjednik Evropskog savjeta, rekao je da EU mora da se pripremi za novo proširenje do 2030. godine. Kakve su šanse da se to i dogodi gledajući učinke reformi zemalja regiona i da li izjava Ursule fon der Lajen, predsjednice Evropske komisije - da će se i za zemlje kandidate raditi izvještaj o vladavini prava - otežava pristupanje?

POPOV: O tome je bilo riječi nedavno u Atini kada se obilježavalo 20 godina od obećanja iz Soluna o pristupanju Zapadnog Balkana EU, kao i u Skoplju prije nekoliko dana na sastanku lidera procesa Brdo – Brioni. Ali, sada sve se svodi na sljedeće: „Mi bi kao da uđemo, a oni nam kao ne daju“ – jer većina članica EU je protiv proširenja jer i postojeće članice imaju problema sa vladavinom prava i nezavisnim institucijama.

Zemlje na pragu EU imaju drugi problem: Crna Gora je do promjene vlasti bila prva koja bi mogla da uđe u EU, a sada je došlo do zastoja.

Srbija je otišla značajno unazad u odnosu na 2005. godinu kada je Miroljub Labus obećavao da ćemo 2007. godine biti u EU. Problem Srbije je vladavina prava, urušavanje institucija, sloboda medija itd. Šarl Mišel je dao obećanje kao i drugi zvaničnici EU, ohrabruju zemlje koje su u čekaonici u kontekstu ukrajinske krize. Naime, ako je Ukrajini i Moldaviji obećano da im se u dogledno vrijeme otvara put ka EU, onda se oni koji su već na tom putu pitaju: „Šta je sa nama“? Ako pogledamo kakvo je unutrašnje stanje u Crnoj Gori i Srbiji, nijesam preveliki optimista ni sa tačke unutrašnjih reformi ni sa tačke rješavanja otvorenih pitanja među zemljama regiona kojih ima mnogo – od granica, nestalih i procesuiranja ratnih zločina. Takve probleme nije poželjno unositi u EU.

POBJEDA: Od kada su okončani parlamentarni izbori u Crnoj Gori, iz Srbije stalno stižu prijetnje: prvo da Srbi koje zastupa Andrija Mandić treba da uđu u novu vladu, predsjednik Srbije je prošle sedmice okrivio Crnu Goru da je svojim izlaskom iz državne zajednice SCG ubrzala otcjepljenje Kosova. Šta je cilj tih prijetnji: zastrašivanje građana Crne Gore ili su one namijenjene unutrašnjoj upotrebi - da se vidi da Srbija brine o Srbima koji žive van Srbije?

POPOV: U pitanju je i jedno i drugo. Zvaničnik Srbije Aleksandar Vulin je u Banjaluci promovisao koncept ,,srpskog sveta“ i ujedinjenja teritorija u kojima u većini žive Srbi u regionu i to je dio tog koncepta. Toj njegovoj izjavi se niko od zvaničnika Srbije nije suprotstavio niti je rekao da to nije zvaničan stav Vlade iako je on u to vrijeme bio ministar. Ta sjenka visi nad regionom, a miješanje Srbije u unutrašnje stvari Crne Gore je postalo uobičajeni manir.

Što se tiče unutrašnje upotrebe vladajuća garnitura, a prije svega predsjednik Srbije želi da se predstavi kao zaštitnik svih Srba u regionu i to se uklapa u koncept ,,srpskog sveta“.

Sa druge strane, miješanje Srbije u unutrašnje stvari Crne Gore nikada nije prestalo i ono nije od otcjepljenja nego od regularnog referenduma i odvajanja, odnosno izlaska Crne Gore iz državne zajednice SCG. Bilo ga je i u vrijeme demokrata kada je u Strategiji za dijasporu od 2011. godine ili nešto ranije pisalo da se traži od Crne Gore da Srbi u njoj budu navedeni kao konstitutivni narod. Kad je stigao protest iz Podgorice, to je izbrisano iz strategije o dijaspori. Da ne govorimo šta se dešava u vrijeme naprednjaka, a posebno u svim događajima koji su doveli do smjene vlasti u Crnoj Gori – tu se nije čak prezalo ni od otvorenog učešća zvaničnika SNS-a poput izbora u Nikšiću. To je manir koji postoji i koji sigurno neće ni prestati, jer Srbija tretira Crnu Goru kao mlađeg brata, u vrijeme Miloševića to je bilo drugo oko u glavi. Srbija Crnu Goru tretira kao neku svoju interesnu zonu i mislim da je to samo dio te cijele priče.

POBJEDA: Svakodnevno slušamo predstavnike vlasti koji kažu da je Srbija, a pogotovo njen predsjednik, svakodnevno izložena pritiscima Zapada po raznim pitanjima. Kakvi su to pritisci ako on ništa ne mijenja u svojoj unutrašnjoj politici, ni politici prema susjedima?

POPOV: Što se tiče pritisaka bilo bi čudo da nije tako: ako si na putu ka EU, onda valjda ima i nekih pravila koje moraš poštovati. Pravila koje se odnose na unutrašnje reforme vidjeli smo kako idu – umjesto da napredujemo, mi idemo unazad. Pogledajte afere koje se nižu jedna za drugom, posebno ,,afera Jovanjica“ gdje proganjaju inspektore koji su otkrili cijelu plantažu u čijem vođenju su učestvovale državne institucije. Vidljiva je stvar da ti inspektori nijesu zaštićeni, da ne govorimo o drugim aferama od Sava male pa nadalje.

Gdje je Tužilaštvo? Umjesto da reagujej mi ne znamo gdje se nalazi tužiteljka Zagorka Dolovac, trebalo bi provjeriti da li ona uopšte postoji i šta se sa njom dešava kada ne reaguje na tako krupne stvari. Da ne govorimo i o drugim institucijama pravosuđa ili o vladavini prava, generalno o slobodi medija... Mi na tom planu idemo unazad. Isto je kada je riječ o usklađivanju spoljne politike Srbije sa evropskom spoljnom politikom: mi smo jedina zemlja koja nije uvela sankcije Rusiji i što se onda čudimo što nam se to prigovara. Ako si na putu ka EU postoje neka pravila, ako uđeš u fudbalsku utakmicu ne možeš da igraš po svojim pravilima nego se tačno zna šta je faul, šta je penal... Ti pritisci su očekivani i ne znam zašto se mi čudimo njima.

Prema tome - sam si prihvatio ta pravila igre, a ljutiš se kada ono što si potpisao traže da se poštuje.