Prije svega, treba podsjetiti da je na osnovu sada ukinute odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u posljednjih tri godine donijeto više odluka o prestanku sudijskih i tužilačkih funkcija. Te odluke rezultat su uskog i jednostranog tumačenja ustavnih i zakonskih odredbi od strane Sudskog savjeta i Tužilačkog savjeta, bez sagledavanja njihovog pravog značenja logičkim, sistematskim i ciljnim tumačenjem pravne norme.

Sutkinjama i tužiteljkama utvrđen je prestanak funkcije sa 64 godine života, a sudijama i tužiocima sa 66 godina, čak i prije nego što je starosna granica za prestanak radnog odnosa po sili zakona za sve zaposlene Zakonom o radu snižena sa 67 na 66 godina života.

Ustavni sud je odredbu člana 17 stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ukinuo iz razloga što kao zakonski kriterijum za sticanje prava osiguranika na starosnu penziju utvrđuje različitu starosnu dob, isključivo u zavisnosti od bioloških svojstava, tj. pola osiguranika, i time ih dovodi u neravnopravan položaj u pogledu ispunjavanja uslova za sticanje prava na starosnu penziju.

Po nalaženju Ustavnog suda, osporena odredba Zakona omogućava neposrednu diskriminaciju po osnovu pola, vrijeđa zajemčeno ustavno načelo zabrane diskriminacije po bilo kom osnovu, načelo jednakosti svih pred zakonom bez obzira na bilo kakvu posebnost ili lično svojstvo, kao i načelo rodne ravnopravnosti prema kojem država jamči ravnopravnost žene i muškarca i razvija politiku jednakih mogućnosti. Takvim stavom Ustavni sud je jasno potvrdio da je prestankom funkcija žena sudija i tužilaca, na način kako je to učinjeno, izvršena diskriminacija.

Zakašnjela odluka
Stav koji je Ustavni sud konačno zauzeo po pitanju ustavnosti odredbe člana 17 stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju nesumnjivo potvrđuje da je Odluka Ustavnog suda donijeta sa ogromnim zakašnjenjem.

Nepostupanje Ustavnog suda po više prijedloga i inicijativa za ocjenu ustavnosti osporene odredbe člana 17 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji datiraju još od septembra 2020. godine, među kojima je i prijedlog Sudskog savjeta za ocjenu saglasnosti te odredbe sa Ustavom, za posljedicu je imalo diskriminaciju u ostvarivanju zajemčenog ustavnog načela prava na rad jedne kategorije građana, nosilaca sudijskih i tužilačkih funkcija, posebno žena sudija i tužilaca, kojima je funkcija prestala protivno njihovoj volji.

Omogućavanje višegodišnje primjene osporene zakonske odredbe utvrđivanjem od strane nadležnih organa da sudije i tužioci u starosnu penziju moraju odlaziti već samim sticanjem prava na penziju za rezultat je imalo štetne posljedice po pravosudni i tužilački sistem, usporeno jačanje načela vladavine prava i narušen pravni sistem u cjelini.

Kao posebno karakteristično treba istaći da aktuelna odluka Ustavnog suda ima dejstvo i značenje kojim faktički mijenja sistem penzijskog i invalidskog osiguranja u Crnoj Gori. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju utvrđuje opšte uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju, čijim ispunjenjem, odnosno navršenjem određenih godina života i minimuma staža osiguranja, osiguranik „stiče pravo“ na starosnu penziju.

Posljedice i izuzeci
Odredbom člana 17 stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju opšti uslovi za ostvarivanje prava na starosnu penziju bili su utvrđeni u vidu 66 godina života za muškarce, odnosno 64 godine za žene i najmanje 15 godina staža osiguranja. Nakon ukidanja te odredbe, jedini uslov za sticanje prava na starosnu penziju prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ostao je navršenje 40 godina staža osiguranja i 61 godine života.

Ta mogućnost utvrđena je u članu 17 stav 2 Zakona. To dalje praktično znači da zaposleni kojem radni odnos prestane po sili zakona zbog navršenih 66 godina života u skladu sa Zakonom o radu, odnosno 67 godina života prema Zakonu o državnim službenicima i namještenicima, ne bi mogao da ostvari pravo na starosnu penziju ukoliko nije navršio i 40 godina staža osiguranja. Izuzetak je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju predviđen jedino za osiguranike žene u prelaznom periodu počev od 2020. godine koje pravo na starosnu penziju stiču kada navrše 15 godina staža osiguranja i određeni broj godina života do zaključno sa 2028. godinom u kojoj je to 63 godine i devet mjeseci života ( član 197 đ). Takvo stanje u sistemu penzijskog i invalidskog osiguranja Crne Gore je neodrživo, jer onemogućava građane u ostvarivanju socijalnih i ekonomskih prava zajemčenih Ustavom.

Tu nedopustivu pravnu prazninu koja će nastati danom objavljivanja Odluke Ustavnog suda, kada će ukinuta odredba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju prestati da važi, potrebno je hitno otkloniti brzim djelovanjem zakonodavca. To je moguće učiniti novom odredbom u Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju koja bi bila u skladu sa odlukom Ustavnog suda. Tom odredbom potrebno je utvrditi jedinstvenu starosnu granicu za sticanje prava na starosnu penziju za sve zaposlene, muškarce i žene. Upravo takvo stanje je postojalo do avgusta 2020. godine kada je snižena do tada jedinstvena starosna granica za sticanje prava na starosnu penziju od 67 godina ( i za muškarce i za žene) i uvedena sada osporena razlika od 66 godina za muškarce, odnosno 64 godine za žene.

Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju istovremeno treba utvrditi identičnu starosnu granicu za sticanje prava na starosnu penziju sa starosnom granicom utvrđenom Zakonom o radu za prestanak radnog odnosa po sili zakona.

Usklađivanje akata
Aktivnost na prevazilaženju sada nastale situacije u sistemu penzijskog i invalidskog osiguranja treba iskoristiti i da se uslov za prestanak radnog odnosa po sili zakona u pogledu navršenja godina života i staža osiguranja (navršenje radnog vijeka) u važećim zakonskim aktima uskladi.

Taj uslov je sada različito utvrđen u Zakonu o radu, kao sistemskom zakonu u oblasti rada, (66 godina života) i Zakonu o državnim službenicima i namještenicma (67 godina života). Ne postoji, međutim, racionalan razlog za takvo razlikovanje. Zaposleni moraju imati isti status i po pitanju prestanka svojstva zaposlenog kao bitne komponente Ustavom zajemčenog prava na rad.

Izvor Pobjeda