Armenko i Tešić smatraju da je uloga Ustavnog suda u ovom predmetu ostala podaleko od one koju mu je ustavotvorac namijenio, donoseći Odluku bez sprovođenja prethodnog postupka u skladu sa izloženim standardima, stvarajući pravnu nesigurnost, nedorečenost i konfuziju u primjeni sa jedne strane, a sa druge strane prebacujući odgovornost Vladi Crne Gore i Skupštini da u što kraćem roku izvrši reforme Zakona o PIO.

"Smatramo da je Ustavni sud ovakvom odlukom zapravo sam izvršio reformu socijalne politike i umjesto
da očuva pravni poredak, ovakvim odlučivanjem ga je urušio i stvorio pravnu nesigurnost. U pravnom
poretku zasnivanom na vladavini prava, zakoni u primjeni moraju proizvoditi posljedice koje trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Stoga, neizostavno se mora postaviti pitanje: može li se već sada sagledati šta su ovakvom odlukom dobili građani i građanke Crne Gore, ili bolje, šta su i koliko izgubili?", navode sudijeu izdvojenom mišljenju.

Smatraju da su nesporno dobili pravnu situaciju da je Ustavni sud, bez sprovođenja duboke i
sveobuhvatne analize, ovom Odlukom onemogućio državu da u bilo kojem trenutku u budućnosti propiše
privilegovanu razliku između muškarca i žene u pogledu uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju prije ispunjenja uslova za prestanak radnog odnosa po sili zakona.

U izdvojenom mišljenju na Odluku Ustavnog suda, sudije Armenko i Tešić smatraju da lakši uslovi za penziju nijesu diskriminacija.

"Ne slažemo se sa većinom sudija Ustavnog suda, da je član 17 stav 1 Zakona o PIO, "povrijedio ustavne principe o zabrani diskriminacije, jednakosti svih pred zakonom i rodnoj ravnopravnosti, jer je kao zakonski kriterijum za sticanje prava osiguranika na starosnu penziju propisao različit broj godina života isključivo u zavisnosti od ličnog svojstva osiguranika, tj. biološke karakterstike – pola i na taj način osiguranike doveo u međusobno neravnoravan položaj u pogledu ispunjavanja uslova za sticanje prava na starosnu penziju za muškarce (66) i žene (64) te da im je time uskratio pravo da pod istim uslovima stiču pravo na starosnu penziju". Ne slažemo se ni sa stavom većine da "propisivanje niže starosne granice za ostvarivanje prava na starosnu penziju za žene u odnosu na muškarce ne predstavlja pozitivnu diskriminaciju žena u cilju zaštite žena zbog njenih bioloških funkcija, jer nije usmjereno na sprječavanje ili nadoknađivanje nedostataka u profesionalnom životu žena", navode u izdvojenom mišljenju.

Kako dodaju, inicijative za ocjenu ustavnosti i zakonitosti ovih članova isključivo je podnijelo više sudija i Sudski savjet smatrajući da se osporenim odredbama sudije stavljaju u neravnopravan položaj i diskriminišu prilikom ostvarivanja prava na starosnu penziju u odnosu na druge javne funkcionere koji nemaju ograničenje u smislu prestanka funkcije ostvarivanjem uslova za starosnu penziju, kao i na druge državne službenike i namještenike koji mogu da rade do 67 godina. Određene sudije isticale su diskriminaciju između muškaraca i žena sudija u pogledu prestanka njihove funkcije.

"Sve sudije Ustavnog suda su, ocjenjujući inicijative zaključile da sudije nijesu, ni sa aspekta Ustava niti zakona, u uporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji sa drugim javnim funkcionerima i državnim službenicima i namještenicima, jer je za ta lica predviđen drugi različiti pravni režim.
Naime, saglasili smo se „da se odredbom člana 17 stav 1 i 2 Zakona o PIO ne uređuju uslovi za prestanak sudijske funkcije", niti radnog odnosa, već se njima propisuju uslovi za ostvarivanje prava na starosnu penziju osiguranika u zavisnosti od njihove volje i iste se ne odnose samo na sudije, već na sve osiguranike". Međutim, i pored navedenog zaključka sa kojim su se složile sve sudije, posebno da je riječ o pravu izbora u pogledu prava na ostvarivanje starosne penzije, većina je utvrdila da je ovaj stav člana 17 ipak diskriminatoran", navode Armenko i Tešić.