Mohamed Abudžajab je bio očajan.

Šest dana nije izlazio iz svog stana u Los Anđelesu, nenaspavan i nervozan, zalijepljen za televizor dok istovremeno razmjenjuje poruke na telefonu. Ovaj 39-godišnji softver inženjer pokušava da spasi svoju baku, koja je hiljadama milja daleko u Gazi. Ali ona nije slušala njegove molbe da pobjegne.

Do tada, izraelski avioni su već bacili 6000 bombi na Gazu kao odgovor na stravični napad Hamasa 7. oktobra. Cijele četvrti u Gazi sravnjene su sa zemljom, a broj mrtvih je svakodnevno rastao za stotine.

Izrael je naredio da više od milion stanovnika smjesta napusti svoje domove u sjevernom dijelu Gaze i krene ka jugu.

U razgovorima na porodičnoj WhatsApp grupi, Abudžajab je molio svoju osamdesetosmogodišnju babu, Rifu, da se pridruži egzodusu stanovništva - čak iako su desetine ljudi stradale u eksplozijama duž rute. (Hamas je za to okrivio Izrael, koji je odbacio odgovornost.) Međutim, ona je odbila da ode.

Objasnio da je njegova baba već jednom bježala, 1948. godine kao jedna od 700 000 Palestinaca koji su pobjegli ili su izbačeni iz njihovih domova tokom rata koji je uslijedio nakon stvaranja Izraela. Završila je u Gazi, pretrpanom priobalnom pojasu, gdje je provela veći dio života pod izraelskom okupacijom i kontrolom.

Sedamdeset pet godina kasnije, ona ne namjerava ponovo da bježi.

“Prošla je kroz 1948”, kazao je u videopozivu Abudžajab. “Čula je upozorenje da ako ode, neće moći da se vrati. Kazala je da je bolje da ostane i umre u svojoj kući”.

“Lična karta u glavi”

U Gazi istorija sve oblikuje, naročito u trenucima najvećeg očajanja. Više od vijek, ovaj mali pojas prašnjave zemlje, smješten između Bliskog istoka i Afrike je pod kontrolom, često nevoljnom, različitih sila: prvo Otomanskog carstva, zatim Britanije, Egipta i na kraju Izraela.

Od 2007. godine Gazom upravlja Hamas, islamska politička i vojna organizacija - mada Izrael kontroliše njene granice preko kaznene blokade.

Međutim za stanovništvo, Gazu definiše raseljavanje. Oko 80 odsto od 2,1 miliona stanovnika su registrovane izbjeglice - Palestinci istjerani iz današnjeg Izraela 1948. godine ili, većinom, njihovi potomci. Ta trauma je u centru njihovog identiteta, kazao je Azmi Kešavi, istraživač za Gazu u organizaciji Krizna grupa.

“Ako pitate desetogodišnjeg dječaka odakle je, on će vam reći ime svog sela, istorijat, svoju zemlju”, kazao je Kešavi. “To je predanje koje se prenosi sa koljena na koljeno. Većina izbjeglica u Gazi i dalje ima ključeve, dokumenta o svojim starim domovima. I očekuju da će se jednog dana vratiti”.

Mogućnost povratka Palestinaca na tu zemlju je sve manja. Čak su i lideri Hamasa ranije nagovijestili da su po tom pitanju spremni za kompromis. Međutim, mnogi stanovnici Gaze drže se svog identiteta raseljevanja uprkos, ili možda upravo zbog, mučne 16-godišnje blokade.

“To je lična karta u vašoj glavi”, kazao je Abudžajab.

Dok se Izrael priprema za očekivanu kopnenu invaziju na Gazu, mnogi strahuju da će se istorija ponoviti. Premijer Benjamin Netanjahu je kazao da treba da izmjesti stanovnike Gaze iz njihovih domova tokom borbe za “eliminaciju” Hamasa. Mnogi stanovnici Gaze strahuju da im neće dozvoliti da se ikada vrate, i da je invazija uvod da zauvijek budu protjerani, vjerovatno na egipatsko Sinajsko poluostrvo.

“Moji roditelji i ja nećemo ponoviti grešku Nakbe”, objavio je ovog mjeseca na društvenim mrežama Bajan Abusultan, 27-godišnji novinar iz Gaze. (Nakba ili “katastrofa” je izraz kojim Palestinci opisuju događaje 1948).

Na snimku objavljenom na Instagramu jedan muškarac, čiji je dom bombardovan, izrazio je slični prkos. “Na pitanje da li je spreman da izbjegne na Sinaj, on je odgovorio, “naravno da ne”.

“Neće nas drugi put raseljavati”, kazao je on. “Dovoljno je ono što se dogodilo našim djedovima i očevima, koji su silom raseljeni. Radije bih umro nego otišao”, kazao je on.

Rast nezadovoljstva i ograde

Gaza nije uvijek bila u ratu. Nije bilo ograde u prvim decenijama nakon što je Izrael porazio Egipat i druge zemlje koje su ga napale u ratu 1967. kada je zauzeo Gazu. Sara Roj, ekspertkinja za Gazu na Harvardu, sjeća se barijere na ulazu 1980-ih godina: Jedan vojnik stajao je iznad betonom napunjenog bureta i bezvoljno pozdravljao stanovnike Gaze dok su prolazili, rekla je.

Izraelski lideri su pokušali da suzbiju palestinske zahtjeve za samoopredjeljenje nudeći ekonomske prilike. Stanovnicima Gaze je dozvoljeno da slobodnu putuju unutar Izraela, gdje su njih desetine hiljada radile uglavnom dnevne poslove, uključujući i mnoge rođake Abudžajaba. “Mogli ste da na dan idete u Tel Aviv ili u Džafu”, kazao je on.

Ipak, nezadovoljstvo je raslo. Prva intifada, ili palestinski ustanak, 1987. godine počeo je saobraćajnim udesom u Gazi kada se jedan vojni avion zabio u vozilo u kojem su se nalazili palestinski radnici. Kako su antiokupacioni štrajkovi i protesti postajali češći, Izrael je ograničio kretanje iz Gaze. Ograda, u početku skromna, počela je da raste.

Izraelski i zapadni mediji su se fokusirali na izvještavanje o masovnom nasilju protiv izraelskih civila: mladi ljudi ubijeni na muzičkom festivalu i cijele porodice ubijene u njihovim domovima. Arapski televizijski kanali i sajtovi davali su prioritet prizorima militanata Hamasa kako probijaju bezbjednosnu ogradu oko Gaze

“Volio bih da Gaza potone u more”, kazao je Jicak Rabin 1992. godine kada je bio izraelski premijer. Ali pošto je to nemoguće, dodao je Rabin, mora se naći rješenje. Godinu dana kasnije rukovao se sa palestinskim liderom Jaserom Arafatom na travnjaku Bijele kuće, kako bi zapečatili prvi mirovni sporazum iz Osla. Mnogi Palestinci su to vidjeli kao veliki korak ka uspostavljanju njihove države.

[Jicak Rabin i Jaser Arafat sa tadašnjim predsjednikom SAD Bilom Klintonom u Bijeloj kući 13. septembra 1993.]

Dijeleći taj optimizam, porodica Abudžajaba se iz Saudijske Arabije, gdje su njegovi roditelji bili nastavnici, vratila u Magazi, pretrpani izbjeglički kamp u centralnoj Gazi. Abudžajab, koji je tada imao deset godina upisao se u školu koju su vodile Ujedinjene nacije.

“Zamišljali smo da ćemo postati ljekari i inžinjeri”, kazao je on.

Međutim, 2000. kada je bio na završnoj godini u školi, izbila je druga intifada. Palestinski bombaši samoubice napali su kafiće, hotele i autobuse u izraelskim gradovima, nakon čega bi obično uslijedile brutale bezbjednosne akcije. Abudžajab se pridružio protestima u kojima su studenti kamenicama gađali izralske vojne konvoje.

“To je djelovalo kao slab odgovor”, kazao je on. “Kao da u vatreni okršaj idemo sa nožem”.

Jedan od njegovih prijatelja je ubijen blizu ograde. Međutim, Abudžajab se izvukao dobivši stipendiju da studira programiranje u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. On je 2007. godine emigrirao u Sjedinjene Države, gdje je kasnije dobio državljanstvo.

To je takođe bila sudbonosna godina za Gazu.

Dvije godine ranije, 2005, Izrael koji je bio pod povremenom raketnom paljbom Hamasa povukao je svoje vojnike i oko 9000 naseljenika iz Gaze. Izraelski lideri su dali obećavajuće izjave da će Gaza postati “Hong Kong Bliskog istoka”.

Međutim, izraelske vlasti su zadržale stisak u Gazi, kontrolišući njene luke, aerodrome i veći dio ekonomije, kao i kretanje stanovništva. Hamas, kojeg SAD i EU smatraju terorističkom organizacijom, pobijedio je na parlamentarnim izborima 2006. Godinu dana kasnije, nasilno je izbacio svog glavnog rivala iz Gaze i uspostavio potpunu kontrolu nad tom teritorijom.

Izraelska ograničenja prerasla su u mučnu blokadu, sprovedenu uz pomoć Egipta. Bezbjednosna ograda je rasla u svakom smislu. Abudžajab je slušao priče o autonomnom oružju koje samo puca kada se ljudi previše približe ogradi.

“Ograda je postajala sve veća i veća, a od 2007. osjećaj je kao da ste u zatvoru”, kazao je on.

Konflikt guta živote

U Sjedinjenim Državama, Abudžajab se vjenčao i razveo, preselio iz Njujorka u Jutu u Kaliforniji, gdje je radio za jednu veliku softversku kompaniju. Dopadao mu se Los Anđeles zbog tople klime i drvoreda smokvi na Beverli Hilsu koji ga je podsjećao na dom.

Posjećivao je Gazu između ratova.

Gaza je bila zahvaćena borbama između izraelske vojske i boraca Hamasa 2008, 2012, 2014. i 2021. godine. Bilans žrtava bio je značajno neuravnotežen - do 2020. godine poginulo je oko 5.600 stanovnika Gaze, dok je stradalo oko 250 Izraelaca - ipak, činilo se da je blokada bila neučinkovita: Hamas je nastavljao da ispaljuje rakete prema Izraelu.

Iza šoka i užasa napada igralo se na najdublje strahove Izraelaca - da će se svi ovi Palestinci, koji žive s druge strane zida, vratiti i pokušati ponovno da preuzmu svoja sela i domove

Izraelski lideri su pravdali oštre politike, uključujući i blokadu, kao neophodne mjere za zaustavljanje napadača da se infiltriraju iz Gaze. Vojni analitičari su govorili o “košenju trave” - periodičnim napadima na Gazu. Hjuman rajts voč je saopštio da te politike predstavljaju “zločine u rangu aparthejda i progona”, a Ujedinjene nacije su saopštile da blokada predstavlja kolektivnu kaznu.

Za obične građane život je postao nepodnošljiv. Do 2015. godine ekonomija se prepolovila, a nezaposlenost među mladima je dostigla 60 odsto. U prosjeku svakog mjeseca je dozvoljeno da 4000 ljudi izađe iz Gaze, u poređenju sa 500 000 mjesečno koliko je moglo da izađe prije 2000. Psihijatri su prijavili rast mentalnih oboljena, naročito kod djece i žena. Mladići, usljed nedostatka posla i sredstava da se vjenčaju, postajali su sve nezadovoljniji. Došlo je do rasta prostitucije i upotreba droge, koji su ranije bili rijetkost u Gazi. Hamas se u međuvremenu pripremao za novi rat - kopajući tunele, krijumčareći oružje i obučavajući borce.

Oni nijesu bili jedini izvor otpora. Građanske grupe su predvodile velike proteste za “prekid opsade” kod bezbjednosne ograde 2018. godine. Izraelske snage su otvorile vatru na demonstrante koji su ih gađali kamenicama i kidali ogradu, usmrtivši 183 osobe i ranivši 23 300, utvrđeno je istragom UN.

Abudžajub je postao aktivista za hranu, pomažući da se osnuje farma na Zapadnoj obali i mlin za pšenicu u Jordanu. Bio je zaglavljen u Zapadnoj obali godinu dana 2015. a izraelski zvaničnici su mu zabranjivali da ode dok nije uspio da izađe zahvaljujući američkom pasošu.

Kako su se uslovi pogoršavali, odlučio je da izbavi ostatak porodice. Artiljerijska paljba je zasipala Magazi tokom rata 2014. godine, primoravši njegovu porodicu da se evakuiše na sedam nedjelja. Dvije godine kasnije, njegovi roditelji su emigrirali u SAD.

Ograničenja za vrijeme Trampove administracije i pandemije koronavirusa odložili su dalje odlaske. Međutim, proteklih godina on je platio avionske karte za trojicu njegove braće, koji su stigli do Norveške, Brazila i SAD. Ipak, jedan član porodice je ostao.

“Svijet je poludio”

Kada je Abudžajab prvi put na Instagramu saznao za Hamasove napade 7. oktobra, kazao je da ga je zapanjilo ono što je vidio.

Izraelski i zapadni mediji su se fokusirali na izvještavanje o masovnom nasilju protiv izraelskih civila: mladi ljudi ubijeni na muzičkom festivalu i cijele porodice ubijene u njihovim domovima. Do kraja dana više od 1400 civila i vojnika je ubijeno, kazali su izraelski zvaničnici.

Međutim arapski televizijski kanali i sajtovi davali su prioritet prizorima militanata Hamasa kako probijaju bezbjednosnu ogradu oko Gaze buldožerima i upadaju kroz glavni punkt sa Izraelom, rogobatnu zgradu punu skenera i bezbjednosne opreme koju mnogi stanovnici Gaze preziru.

Kada je Abudžajub vidio te prizore, “bio je to jedan od trenutaka koji mi je pružio najveće satisfakciju u mom životu”, kazao je on. “Gledao sam djeda i babu kako žive i umiru u izbjegličkom kampu, i nikada nijesu izašli”, kazao je on. “Stoga, kada sam vidio da neko buldožerom ruši ogradu osjećaj je bio kao da smo pobjegli iz zatvora”.

Taj osjećaj zadovoljstva brzo je nestao kada su izraelski avioni počeli da gađaju mete unutar Gaze. Kako je postajalo jasno da je bombardovanje intenzivnije i smrtonosnije od svakog iz prošlosti, Abudžajub je počeo da brine za njegovu sestru 26-godišnju Dou, koja je na završnoj godini studija programiranja i koja je čekala razgovor da imigrira u SAD.

Njegova sestra je sa njim komunicirala preko glasovnih poruka, obično poslatih preko WhatsApp grupe u kojoj su članovi porodice koji su raštrkani u Egiptu, Norveškoj, Brazilu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i SAD. Doa je pokušala da ostane mirna, ali su se u pozadini čule eksplozije. Na insistiranje porodice preselila se u stan kod babe na zapadnoj strani Gaze, koja se graniči sa Mediteranom. Prvih dva dana, Abudžajab nije spavao. Pratio je televiziju i društvene medije u potrazi za korisnim informacijama i konsultovao se sa članovima porodice. Dok su bombe padale na Gazu a broj mrtvih rastao, njegov očaj je postajao sve veći. Rođaci su slali poruke tražeći oproštaj - što je znak da se spremaju da umru.

“To je najteže što možete čuti”, kazao je on. “Ne znaju što da rade. Nemaju gdje da odu. Svijet je poludio”.

Izraelski vojnici su krenuli da popravljaju probijenu ogradu oko Gaze, ali je jaz između običnih Palestinaca i Izraelaca dostigao nove ekstreme. Abudžajab na stravične priče o zločinima Hamasa gleda kao na izraelsku propagandu. Bio je razočaran tvrdnjom predsjednika Džoa Bajdena da je vidio slike djece kojoj su odsječene glave, koju je Bijela kuća kasnije povukla.

“Sve to je uvod za genocid”, kazao je on. U Izraelu, član partije Benjamina Netanjahua pozvao je na “nakbu koja će zasjeniti nakbu iz 1948”.

Nasljeđe raseljavanja takođe je veliko i unutar Izraela, rekao je Nejtan Tral, autor knjige “Dan u životu Abeda Salame”, knjige o životima Palestinaca i Izraelaca. “Iza šoka i užasa napada, igralo se na najdublje strahove Izraelaca - da će se svi ovi Palestinci, koji žive s druge strane zida, vratiti i pokušati ponovno da preuzmu svoja sela i domove”, kazao je Tral.

Petog dana rata, Abudžajab je primio strašne vijesti. U izraelskom napadu srušen je stambeni blok u izbjegličkom kampu Džabalija, na sjeveru Gaze, usmrtivši 45 članova njegove šire porodice. Među stradalima je i dječak star mjesec dana.

“Sebe smatram snažnom osobom”, kazao je Abudžajab u videopozivu narednog dana, otečenih kapaka. Ali, tada sam zaplakao”.

Unutar porodične WhatsApp grupe došlo je do podjele. Njegova baka i dalje je prkosila izraelskom naređenju za evakuaciju, iako je izraelska vojska upozorila da bi stanovnici koji ostanu mogli biti smatrani “članom terorističke organizacije”.

Ali, njegova sestra Doa nije bila tako sigurna. Abudžajub i njegova braća su se svađali oko njenog narednog poteza: da ostane kod babe u stanu, ili da rizikuje i krene na opasni put na jug?

Čak i ispod evakuacione linije, niko nije bezbjedan. Azmi iz Krizne grupe, premjestio je svoju porodicu u kuću prijatelja na jugu Gaze. Prošle subote u vazdušnom napadu pogođena je susjedna kuća, a krov je pao na njegovog 29-godišnjeg sina. Zadobio je prelom lobanje i povredu grudne kosti, kazao je Azimi u telefonskom razgovoru. Ali je preživio.

Zatim je Abudžajubova baba zamalo izbjegla smrt. Prošlog petka u ranim jutarnjim časovima, izraelska vojska je naredila stanovnicima stambenog bloka blizu njegove babe da se evakuišu. U napadu malim dronom poslali su dodatnu poruku.

Ubrzo nakon toga, borbeni avioni su bombardovali zgrade usljed čega su popucali prozori u stanu njegove babe. Zajedno sa njegovom sestrom ona je izašla iz zgrade i sa 6000 ljudi spavale su vani. Na kraju su pronašle sklonište u maloj bolnici kojom upravlja njihov rođak na jugu Gaze.

Do prošle srijede u izraelskim napadima ubijeno je 6500 ljudi u Gazi, saopštilo je Ministarstvo zdravlja kojim upravlja Hamas.

Nekoliko noći ranije, dvije druge starice su izašle iz Gaze: Nurit Kuper, 79, i Joševed Lifšits, 85, koje su otete 7. oktobra tokom masakra u kibucu Nior Oz, svega milju od ograde. Hamas je oslobodio dvije žene preko Egipta. Ali njihovi muževi i još preko 200 drugih talaca ostali su u Gazi.

Abudžajabova sestra i baba vjerovatno nijesu čule te vijesti. One nemaju struju, ograničen im je pristup internetu, a bombe i dalje padaju, kazala je sestra u glasovnoj poruci porodici.

“Ima puno razloga zašto ne možete da nas kontaktirate”, kazala je ona. “Ne brinite”.

Izvor Vijesti