“Za razliku od susjednih država, gdje su fabrike odlazile u stečaj ali su sačuvane, i sada se obnavlja proizvodnja, kod nas su sve privatizovane i opljačkane“, kaže jedan od nekadašnjih privrednika za Portal RTCG. 

On postavlja pitanje kako su samo sve mašine iz fabrika koje su ostale prazne kao ljušture mogle biti iznesene iz države, konstatujući da se to preko graničnih prelaza nije nije moglo obaviti bez intervencije i sprege državnih institucija i “biznismena“.

“Mislim lično da je mehanizam bio takav da su mašine razmontirane do poslednjeg šrafa, a zatim to prijavljivano kao staro gvožđe, i da je na taj način izlazilo iz naše države, da bi potom bilo ponovo sklopljeno tamo gdje je već otišlo i nastavilo uspješno da radi. Država je ta koja je dozvolila da se sve te mašine iznesu iz  Crne Gore“, smatra on. 

Ovaj bivši inženjer kaže da je to gotova i nepopravljiva stvar, ali da bi zbog pravde bilo zanimsljivo tim tragom vidjeti i istražiti ko je sve u tome učestvovao. „Jer, nisu bile u pitanju čačkalice, nego šleperi“, kaže naš sagovornik.     

U Beranama su takvu sudbinu doživjele sve fabrike, mađu njima i nekadašnja fabrika za protektiranje guma koja je  privatizovana 2003. godine. Nedugo potom svi radnici su upućeni na biro rada, a iz fabrike je počelo da se iznosi sve što je vrijedno.

“Izvlačeni su čak i bakarni kablovi iz zidova i prodavani kao stari materijal. Od trafostanice u krugu fabrike, koja je bila naše vlasništvo, svojevremeno postavljene i projektovane za još nekoliko pogona, ostala je samo cigla. Iz hale nije odnešena jedino presa teška pet tona. Vjerovatno nijesu mogli da joj priđu i da je podignu, inače bi i ona završila u starom gvožđu. Nestali su svi rezervni djelovi i tri tone aluminijuma“ – prisjećaju se danas neki od radnika.Nije bez značaja činjenica da se  sve to dešavalo u trenutku dok je postojala sudska zabrana otuđivanja imovine, zbog postupka koji su radnici poveli i dobili, potražujući na ime plata oko 220 hiljada eura.

“Sve institucije su znale da se to radi i niko nije ništa preduzeo da spriječi pljačkanje. Nosilo se i danju i noću. Očigledno da je imao debelu zaštitu“ – pričaju bivši radnici.Euroturist, na čijem čelu je zvanično bio Borislav Dvoržak iz Berana, i Monte-adria slovenačkog berzanskog mešetara Damjana Hoste, kupili su većinski paket akcija Gumiga za jedva trideset hiljada eura, iako je njena nominalna vrijednost bila preko milion.

Bivši radnici nakadašnje fabrike za preradu kože Polimka podnijeli su više krivičnih prijava tragajući za mašinama i opremom i preispitujući privatizaciju. Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, „Polimka“ je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS koje je fabriku zatvorilo, a u dijelu prostorija otvorilo prodajni salon građevinskog materijala, opreme za kuću i drugih stvari, potpuno nevezanih sa kožarskom industrijom. U trenutku kada je fabrika prodata za simboličnih hiljadu eura, samo dvije glavne mašine za preradu kože koje su ostale u halama, kako radnici tvrde, bile su vrijedne dva miliona, dok je u magacinu bilo milion eura robe na zalihama. 

Prema nekim informacijama, kožarske mašine iz Berana preprodate su na Kosovu, gdje su nastavile uspješno da rade. Sudbina bivše  fabrike za proizvodnju papira Beranka zapečaćena je prodajom papir mašina, koje su „otputovale“ na Bosfor. Nepoznatom kupcu iz Turske prodate su obje vrijedne papir mašine, zatim razmontirane do posljednjeg šrafa i izvučene iz fabričkih hala, gdje su stajale skoro šest deceniija decenija.

U izvještaju o privatizaciji kroz stečaj nosilaca privrede u Beranama, koji je Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) objavila  još prije više godina, objašnjeno je da su fabrika papira Beranka i ciglana Rudeš, dovedene namjerno do propasti, te da je uz pomoć državnih institucija ljudima koji su ih privatizovali dozvoljeno da se obogate na štetu nekada vodećih preduzeća u ovom gradu.U tom dokumentu je isticano da novim vlasnicima obnavljanje proizvodnje od samog početka nije bilo u planu, te da su djelove imovine prodali i unovčili dok su na ostatak stavili hipoteke za kredite koje ne vraćaju.

„Na taj način novim vlasnicima se ne samo vratio ukupni iznos kupoprodajne cijene već i milionska dobit što je kompanije dovelo do poptunog uništenja“ – navedeno je u izvještaju.

Od grada do grada na sjeveru Crne Gore, situacija je skoro identična. U Bijeliom Polju osim vunarskog kombinata „Vunko“  propale su i sve  druge privatizovane firme – dvije fabrike obuće , „Lenka“ i „Mladost“, industrija „IMAKO“, „Prva petoljetka“, „Bjelasica“. Nestao je i drvni kombinat, baš kao i firma iste djelatnosti „Vukman Kruščić“ u Mojkovcu gdje je radilo hiljadu i po ljudi.

U Mojkovcu ne radi rudnik olova i cinka „Brskovo“, veliko trgovinsko preduzeće „Bojna njiva“. U Rožajama ne radi ni jedno privatizovano preduzeće. Zatvoreni su drvno industrijski gigant „Gornji Ibar“, trgovinsko i zemljoradničko preduzeće „Bisernica“, fabrika dekorativnog papira „Dekor“, fabrika mašinskih elemenata „Famod“, autoprevozno preduzeće „Transervis“, fabrika „Kristal“ koja je poslovala u okviru velikog zaječarskog sistema staklene industrije.

U Rožajama je uništeno i nekoliko tekstilnih fabrika. U Andrijevici je zatvorena fabrika izolacionih materijala „Termovent“, fabrika konditorskih proizvoda „Soko štark“, fabrika „Mermer“, „Štamparija“ i fabrika tapeta, pogon polimkine kožne galanterije. U Plavu ne radi fabrika „Titeks“. „Titeks“ je uništen i u Kolašinu.

U tom gradu su, između ostalog, zatvoreni i na daleko poznata „Impregnacija drveta“, zatim „Eksport drvo“, „Transportno“ i najveća trgovačka mreža na sjeveru „Veletrgovina“.  

„To nisu bile privatizacije već obične prodaje fabrika trgovcima koji nemaju veze sa proizvodnjom. Kao rezultat, odnosno posljedicu takve politike šta imamo armiju nezaposlenih i sirotinje koja od prvog do prvog u mjesecu čeka poštara i socijalu. I imamo nezaustavljive migracije“, kaže sagovornik Portala RTCG.

Izvor:  RTCG