Ističu da je Crna Gora, iako punopravna članica, već mjesecima „pod lupom“ i da je razmjena povjerljivih informacija na veoma niskom nivou. Profesor na Univerzitetu ,,Džons Hopkins“ i ekspert za Zapadni Balkan Danijel Server kaže da NATO ima mehanizme da zaštiti povjerljive informacije.

- O eventualnoj odluci da se potpuno prekine dijeljenje informacija sa Crnom Gorom trebalo bi da pitate Alijansu, ali pretpostavljam da bi jedna ili više članica NATO-a (Mađarska, na primjer) blokirale takav potez u Severnoatlantskom savjetu. Uz to, ne sumnjam da će u okviru NATO birokratije biti preduzeti koraci kako bi se osiguralo da nijedna vitalna informacija ne ode u ruke nepouzdanih ljudi - kaže Server.

On ponavlja da još nije kasno da se promijeni zapadna i evroatlantska politika u regionu.

- Zapadna politika u regionu propada. Potrebno je preispitivanje i novi pravac. Sve dok Srbija nastoji da kontroliše srpsko stanovništvo u susjednim zemljama, neće biti garancija stabilnosti u regionu - poručio je Server.

Prekid komunikacije

Hrvatski analitičar Davor Đenero pojašnjava da anglosaksonski političari, zbog političke tradicije kojoj pripadaju, ne razumiju značenje i uticaj novoizabranog predsjednika Skupštine Crne Gore.

- Izgleda da su neki nasjeli na „inovativnu interpretaciju crvenih linija“, kojom su mandatar Milojko Spajić i predsjednik Jakov Milatović formirali vladajuću većinu. U anglosaksonskoj tradiciji predsjedavajući parlamenta nije stvarno važna osoba, čak se i ne zove predsjednikom nego govornikom. U britanskom parlamentu se na tu poziciju uvijek bira osoba koja se smatra sposobnom da uspostavi konsenzus u domu, a onaj koji je jednom izabran na to mjesto, ostaje na njemu dok se god reizabere u njegovoj izbornoj jedinici, bez obzira na to je li njegova politička opcija i dalje većinska u parlamentu. Crna Gora, naravno, ne pripada toj tradiciji, a kako je važna uloga onog ko predsjedava parlamentom, najbolje se vidjelo u ulozi stranačkog druga novoizabranog predsjednika Skupštine, povjerljive osobe ruske službe SVR Strahinje Bulajića, koji je nakon smjene Alekse Bečića kao potpredsjednik predsjedavao Skupštini i efikasno je blokirao njen rad i pokušaje sastavljanja prelazne manjinske vlade. Vjerovatno je da bi ta blokada potrajala još duže da Pobjeda nije objavila podatke, koje su prikupili operativci ANB, a koje tadašnji direktor te agencije Dejan Vukšić, sada savjetnik predsjednika Milatovića, nije „procesuirao“. Tek je to natjeralo Bulajića na ostavku - podsjeća Đenero.

On smatra da NATO računa na to da ono što se događalo u Vukšićevom mandatu na čelu ANB, dakle, razotkrivanje informacija koje je crnogorski sistem nacionalne sigurnosti dobio od prijateljskih službi, ali i razotkrivanje crnogorskih operativaca koji su sarađivali sa službama zemalja članica NATO, te, posebno osjetljivo, njihovih kontakata u prijateljskim službama, danas više nije moguće.

- To je jednostavno tako zato što u relativno dugom razdoblju, od smjenjivanja dr Sava Kentere sa mjesta direktora ANB, nema povjerenja u crnogorski sistem nacionalne sigurnosti i u način na koji Crna Gora štiti povjerljive informacije, pa se takve informacije niti razmjenjuju s Crnom Gorom, koja je od članice NATO u punom formatu postala tek formalna članica političko- sigurnosne asocijacije slobodnog svijeta - zaključuje Đenero.

Smjenjuje se Vulin, žmuri se na Mandića

Komentarišući kako smjena Vulina utiče na situaciju u regionu i zašto Zapad žmuri na prorusku vlast u Crnoj Gori, Đenero kaže da Aleksandra Vulina „niz vodu“ nije pustila zapadna intervencija, nego politička kalkulacija pred izbore autoritarnog vladara Aleksandra Vučića.

- Ne treba misliti da je politički šamar što su ga euroatlantskim partnerima zadali Milatović i Spajić, ignorisanjem „crvenih linija“ koje su, prije svega, predstavnici američke politike jasno definisali. Nažalost, u Crnoj Gori su u igri još uvijek isti oni akteri koji su u vrijeme administracije predsjednika Trampa zapravo učestvovali u degradaciji crnogorskog demokratskog poretka, otvarajući vrata za smjenu vlasti koja je na površinu izdigla aktere kakvi su Zdravko Krivokapić, Dritan Abazović, ali i Milojko Spajić i Jakov Milatović. Kao što je 2020. bilo neodgovorno otvaranje vrata koaliciji triju kolona i uvjerenje kako je u toj kombinaciji moguće onu velikosrpsku i prorusku držati pod kontrolom, zahtjevom da pripadnici te kolone mogu učestvovati u izgradnji vlasti, ali ne formalno i u vladi, tako su nedostatne bile i sadašnje „crvene linije“, a bez snažne podrške crnogorskim suverenistima i konstitucionalistima, stvarnim zagovornicima euroatlantizma i evropske integracije. Vrlo je neugodna činjenica da su ovog puta euroatlantski partneri bili itekako svjesni kako je bitno, u kontekstu regionalne sigurnosti, ograničiti uticaj autoritarnog predsjednika Srbije i njegove balkanske varijante Putinova koncepta ,,ruskog svijeta“, radi uspostavljanja regionalne hegemonije i stvaranja ,,Velike Srbije“, a bili su svjesni i toga da je Crna Gora mjesto na kojem koncept demokratske stabilizacije Balkana ili pada ili prolazi, a da svejedno nije bilo snažne podrške onima u Crnoj Gori koji su jedini saveznici u zaustavljanju ruskog patogenog uticaja i širenju koncepta ,,Velike Srbije“ - kaže naš sagovornik.

Pogrešan koncept

Đenero kaže da zapadni pristup gdje je Srbija glavni igrač u regionu, ma ko bio na vlasti, jednostavno je pogrešan.

- Koncept koji vidi Srbiju kao faktor stabilnosti u regiji, nasuprot iskustvu od kraja osamdesetih do danas, koji nas uči da je ona izvoznik nestabilnosti, a znamo i to da je tamošnji režim ruski patogeni uticaj počeo širiti Balkanom još u vrijeme kad je Rusija imala demokratsku vlast, a tamošnji su akteri sarađivali sa generalom Jazovom i njegovim urotnicima, koji su pripremali restauraciju totalitarnog poretka. Dakle, povezanost sadašnjeg režima sa Putinom, koji je sproveo baršunastu restauraciju azijatskog totalitarizma u Rusiji, nije prolazni hir, nego zakonitost u tom poretku. Nažalost, koncept o Srbiji koja se treba odreći imperijalne politike i ambicije podjarmljivanja susjednih država i okrenuti se modernizaciji i izgradnji savremene privrede i društva, propao je još smjenjivanjem liberalnog rukovodstva Srbije, na čelu sa Markom Nikezićem i Latinkom Perović, dalekih sedamdesetih. Nikad nakon toga Srbija nije generirala opciju koja bi bila stvarno modernistička i lišena ideje ,,Velike Srbije“. Najbliže tome je možda bio premijer Đinđić, ali ni on nije bio lišen imperijalnih ideja. U takvim okolnostima pogrešna je sama po sebi ideja o bilo kakvom konceptu regionalne piramide ili osovine, koja bi se oslanjala na Beograd, a ne samo ideja o tome da se u Srbiji treba osloniti na iskonskog protivdemokratu Aleksandra Vučića - zaključuje Đenero.