Kao što dijete-delikvent, koje se drogira, tuče i krade, sve to čini da bi skrenulo pažnju na sebe, jer želi samo jedno: majčinsku ljubav koja mu toliko nedostaje da bijes i očaj zbog tog manjka izražava nasiljem koje vrišti „majko, trebaš mi“, tako je i Andrija Mandić sve ove godine samo želio da država, majka naša Crna Gora, pokaže ljubav prema njemu. Da ga država pomiluje i kaže mu: i ti si moje dijete.

Pa je li bio ko u ovoj Crnoj Gori da tom čovjeku ranije da neku funkciju? Da počine i on, i mi od njega. Je li mu mogao neko dat kakvu fotelju ranije, pa da on i njegovi ne jurišaju na skupštinu uz povike „naprijed braćo četnici“; da pred tim visokim domom ne peku prasad – ako ni zbog čega drugog, ono zbog toga što skupština nije pečenjara nego firma koju će jednoga dana preuzeti Andrija; da ne tuku narod po hodnicima i kancelarijama skupštine; ne čupaju mikrofone i stolice; ne bacaju suzavac u skupštinskoj sali; ne pozivaju, kao što je učinio Andrija, na rat, i to sveti rat, riječima, parafraziram: budite spremni i budite Hristovi vojnici. Iza svakog prekršajnog i krivičnog djela koje je Andrija Mandić kao poslanik (navodno, he, he) počinio, stajalo je samo jedno: želja da majka Crna Gora i prema njemu pokaže ljubav.

Sada, kada je majka Crna Gora Andriju spustila u svoje jasle i on osjetio njen topli glas i dodir – kulturnijega, tolerantnijega, strpljivijega čovjeka, spremnijega da sasluša, popriča, razumije, učini što se može – od njega nema.

Ko kaže da svaka vlast kvari? Andriju je učinila 10, 20, ma šta 20 – 666 puta boljim čovjekom. Ovaj Andrija, lijeporječivi, antifašistički, tolerantni Andrija? On ne da je dostojan da predsjedava crnogorskim parlamentom, nego je po meni on format za predsjednika Bundestaga i Doma Lordova. Za čelo ruske Dume, realno.

Juče se Andrija Mandić hrabro suprotstavio fašizmu: “Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma nas opominje da ne smijemo dopustiti da se tama nacizma i fašizma koja je prekrila cijeli svijet tokom tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka vrati”, tvitao, zapravo iksao je. Evo:

Mnogi su ovim Mandićevim riječima ostali paf! Razumljivo. Mandić je četnički vojvoda. Četnici su se sa fašistima borili protiv onih što borili su se protiv fašizma. Antifašiste su četnici strijeljali, a ponekoga su, eto, i zaklali. Kao Ivana Gorana Kovačića, autora „Jame“, recimo. O njegovoj smrti Moša Pijade napisao je:

“Goran Kovačić nije proživio nedaće Pete ofanzive. Mladi hrvatski pjesnik, koji je u pjesmi “Jama” tako snažno oformio najžešći u ovom ratu ispjevani protest protiv ustaških pokolja nad Srbima, bio je ubijen od “srpskih osvetnika”, četničkih izroda, tih švapskih i ustaških saveznika. Prerezali su grlo, koje je tako iskreno i snažno grmjelo iz bratske hrvatske duše protiv ustaških zločina nad srpskom nejači. Nikada poštenije i čovječnije djelo pjesnika nije bilo grđe kažnjeno i nikad čelo ubice nije bilo ukaljano sramnijim zločinom. Čitajući Goranovu “Jamu”, pokoljenjima i pokoljenjima srpske omladine stezat će se srce nad zločinima, koji su izazvali takav krik pjesnika, ali isto tako i nad zločinom, koji je tome divnom galebu prerezao grlo”.

To se danas u Crnoj Gori zove pank. Četnici su bili buntovnici, pankeri. Kad današnji demokratski i antikoruptivni Crnogorac vidi fotografiju Pavla Đurišića, Nikole Kalabića, Joanikija Mićovića ili Velibora Džomića, on vidi Sex Pistols i The Clash. Pa “Veseli se srpski rode” neobično liči na “London Calling”. Strofa, ruku na srce, malo vuče na “Anarchy In The UK”. To samo gluv i zloban ne čuje.

Četnici su, doduše, izgledali više kao hipici – kao Čarls Menson, na primjer, čiji su sljedbenici ubili Šeron Tejt Polanski. Bila je u devetom mjesecu trudnoće. Naravno, četnici su prethodili hipicima, te je pravilno reći da su hipici sa svojim greasy Jesus izgledom odali počast mirovnim, antifašističkim naporima četnika. Dobri poznavaoci popularne kulture znaju da je Vudstok bio inspirisan Ravnom Gorom.

Četnici su, dakle, bili dio tame nacizma i fašizma koja je, kako je nadahnuto – ne bi to ljepše rekli ni Nedić und Ljotić – napisao četnički vojvoda Mandić, “prekrila cijeli svijet tokom tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka”.

Je li, postavlja se pitanje, Mandić svojom osudom fašizma osudio četništvo i vlastitu pripadnost toj ideologiji? Naravno da ne. Radi se o sljedećem. Lako je bilo protiv fašizma i nacizma ustati četresprve. Ali hajd’ ti reci nešto protiv nacista 2023…

Četnici su bili antinacisti i antifašisti koji su se borili na strani nacista i fašista, podrivajući ih tako iznutra, što je najteži vid borbe.

Klin se klinom izbija. Nije tačno da manje je više, kako kaže glupa anglosaksonska poslovica. Upravo je suprotno: više je manje. Više fašizma znači manje fašizma: ekstremni fašizam je najčišći antifašizam, fašizam koji prelazi u svoju suprotnost. Četnik na čelu crnogorske skupštine znači samo jedno: najantifašističkiju crnogorsku skupštinu ikad. Od pobjednika 30. avgusta smo više puta čuli kako je ekstremni antifašizam, dakle snažna netrpeljivost prema fašizmu, i sam forma fašizma. U tom smislu, agresivno i tvrdoglavo boreći se protiv fašizma, partizani su postali fašisti. Dok su četnici, svojom inkluzivnom politikom prema fašizmu, bili suštinski antifašisti.

Ako mislite da samo podmukli, prikriveni fašista i najveće magare među magarcima mogu povjerovati u to – dozvolite da vas podsjetim da su ljudi koji to mlate ovdje već tri godine na vlasti.

“Pogledajte semafor”, jebi ga.

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Izvor CdM