"Osim što je ta besmislena teza u sukobu sa činjenicama ona najbolje potvrđuje patologiju i lažljivost uvezenog velikosrpskog nacionalizma. U vremenu dok su crnogorski Srbi nastajali tako što su se odricali crnogorskog nacionalnog i kulturnog identiteta ili dok su eparhije SPC otimale crnogorske crkve i manastire rasla je "ugroženost srpstva" u Crnoj Gori.

Tako su proteklih decenija nestajali Crnogorci transformišući se u "ugrožene" Srbe sto nepobitno dokazuje period od 1991. do 2011. kada su građani srpske nacionalnosti narasli sa 9% na 29%", navode u saopštenju.

Istovremeno, kako dodaju, “ugrožena” srpska crkva koja je instalirana nakon aneksije Crne Gore 1918 god. uspjela je da protivpravno prisvoji crnogorsko sakralno i kulturno nasljeđe, da bi sve to osnažila sa ništavim “Temeljnim ugovorom” zaključenim sa vazalnom Abazovićevom vladom.

"Jedina istina u pogledu "ugroženog srpstva” i izmišljene diskriminacije Srba je istina da se radi o providnoj velikosrpskoj podvali zasnovanoj na negiranju države Crne Gore i crnogorskog naroda. Da bi stvari bile još banalnije svi u Crnoj Gori odlično znaju da su od devedesetih godina crnogorski Srbi, osim neznatne manjine, masovno podržavali DPS ili nacionalističke neočetničke stranke počev od Narodne stranke, preko Šešeljevih radikala do Mandićevog DF-a ili vazalne antisuverenističke partije poput SNPa.

Ako su bili protiv DPS-ovog režima i istovremeno podržavali tuđe šovinističke vlasti osjećali su se "nacionalno ugroženim", dok ako su su bili ušuškani u DPS-ov režim lako su podnosili "diskriminaciju". To proevropska, građanska i multietnička Crna Gora odlično zna i pamti", zaključuju u saopštenju.