Šešelj, vođa radikala, četnika, osuđenik za ratne zločine, poznat po progonu na rasnoj i vjerskoj osnovi, zagovarač ideje “Velika Srbija” putem nasilja i najbolji prijatelj predsjednika Srbije Vučića.
A tko je zapravo Šešelj?
Psiholozi bi ga nazvali, nesretnim djetetom zarobljenim u ogromno muško tijelo, ili osobom sa poremećenim identitetom. Svakako on nije za osudu već za veoma stručnu pomoć i analizu.
U ranoj mladosti kada se desio traumatičan period je onaj koji je prosto od Šešelja “napravio” drugu osobu sa ozbiljnim psihičkim posledicama.
Ono što mu se desilo nakon 22 mjeseca provedenih u zatvoru u Zenici, uticalo je stvorivši prekretnicu u smislu bunta, širenja mržnje i vjerske netrpeljivosti.
Sve osobe koje su doživjele u mladosti ili djetinstvu zlostavljanja fizička ili psihička logično je da izrastu u osobe čudnih namjera svakako ne miroljubivih, ukoliko nijesu podvrgnute stručnoj pomoći. Kako pomenuti nije se okrenuo da pomogne sebi i “traži lijek”, njega je vlastita bol i trauma pretvorila upravo u onoga koji želi da nanosi bol.
Četnički pokret, javni govor mržnje, glorifikacija nasilja u raznim oblicima samo su odraz, onoga što se dogodilo Šešelju tih davnih godina u zatvoru u Zenici.
Dakle, on je lice sa poremećenim moralnim i društvenim vrijednostima, bez osjećaja i odgovornosti za istinu.
Kako osobu kojoj je potrebna psihijatrijska pomoć, možemo kriviti za izjave, kada je diskutabilan njegov razum i svijest!
No problem nastupa, kada jedno takvo biće, kojemu je nažalost potrebna pomoć daje izjave u javnosti, piše knjige i polemiše naše heroine, odnosno oni koji su to dozvolili.
Mislim da je on odličan indikator onoga što zapravo misli Vućić i ekipa za “Velju Srbiju”, tako da je mizerni, neljudski napad na naše žene u Crnoj Gori a Draginja nije jedina, samo slijed svih onih namjera đe sve najvrednije i najdostojanstvenije, oni žele baciti u blato.
Zašto se naš “prijatelj” Vućić i njegova medijska kamarila popovskih mirovnika nijesu oglasili i osudili plemenske izjave nesrećnog Šešelja? Pa zato što on priča ono što oni misle!
Nego ima i ona stara izreka: ”Nije bitno što ko priča nego ko priča” .
Sva ta političko - popisna - mizogena - ujdurma koja se dešava nakon dolaska sadašnje vlasti zapravo je Manifest srpsko - ruske prevlasti u Crnoj Gori.
Ipak bi te “napadače “na sve crnogorsko podsjetila, da kad su naše žene u pitanju da bi trebali malo proučit istoriju, prosto da vide kakav je temperament - žena iz krša !
Podsjetiću one koji su zaboravili da je iz Crne Gore osam žena koje su proglašene narodnim herojima, i to: Vukosava Mićunović, Đina Vrbica, Jelena Ćetković, Vukica Mitrović, Ljubica Popović, Jelica Mašković, Milica Vučinić i Dobrila Ojdanić. Bile su: ćerke, đevojke, sestre, majke i supruge.
Sedam imena a jedno veliko srce, snažno i hrabro!
Za kraj ove farse, iz četničkog ugla nek budu pandam - stihovi iz knjige dr. Todora Bakovića - poglavlje o Ženi.
A koliko i kako voli Crnogorka:
“Kao sunce, kao oči
kao život, kao biće,
kao jutarnji cvijet rosu
što mu pada na listiće.
Strasno, vruće, zaneseno,
Plahovito, strahovito,
Nježno, silno, časno, jako.
Crnogorski i mahnito.”
Autor: Hristina Janković, Kodex
Komentari