I to je samo jedna od radikalnih posljedica desetogodišnjeg haosa u zaštiti naše baštine, haosa čija je glavna lokomotiva – projekat revalorizacije. Da je to tačno, crnogorska laička i stručna javnost mogla se uvjeriti u proteklih godinu dana čitajući tekstove Pobjede, u kojima se novinar bavio nelegalnim radovima u manastirima Duga, Župa, Kosijerevo, Moračnik i Ćelija piperska, u organizaciji Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve. 

Primjera radi, inspektorka za kulturna dobra Dragana Bošković-Drobnjak, obilazeći Manastir Duga zbog nelegalne izgradnje glomaznog konaka od više stotina kvadrata, nekoliko puta je od Uprave za zaštitu kulturnih dobara tražila dokumentaciju kojom se nedvosmisleno utvrđuje zaštićena okolina. Nakon nekoliko nedjelja ćutanja, Uprava je konačno odgovorila da posjeduju samo dokument kojim je predložena (?!) zaštićena okolina. Kako Zakon o zaštiti kulturnih dobara ne poznaje termin „predložena zaštićena okolina“, inspektorka nije bila nadležna za postupanje, pa je jedino mogla da uputi urgenciju za postupanje urbanističko-građevinskoj inspekciji.

KRAH

Mnogo radikalniji šamar Upravi za zaštitu kulturnih dobara, Ministrstvu kulture i našoj baštini, stigao je prije nekoliko godina u vidu odbačene krvične prijave za nelegalne radove, degradaciju i devastaciju Manastira Ostrog. Naime, Ministarstvo kulture i Uprava za zaštitu kulturnih dobara tokom 2014. podnijeli su krivičnu prijavu protiv Mitropolije crnogorsko-primorske SPC i Amfilohija Radovića kao odgovornog lica, zbog krivičnog djela oštećenja i uništenja kulturnog dobra iz člana 253a Krivičnog zakonika Crne Gore. Prijava se odnosila na opsežne nelegalne radove na Manastiru Ostrog, koje su zatekli i u elaboratu opisali i stručni timovi tokom projekta revalorizacije 2013. godine. Nakon istražnih procedura, krivična prijava je odbačena tek 2018. godine jer u radnjama MCP i Amfilohija Radovića nije bilo „elemenata bića prijavljenog, niti bilo kojeg drugog krivčnog djela za koje se goni po službenoj dužnosti“. Iako je sudska vještakinja urbanizma, arhitekture i zaštite kulturnih dobara Zorana Milošević utvrdila oštećenja i devastaciju kulturnog dobra Manastira Ostrog, državna tužiteljka Đurđina Ivanović-Đerić odbacila je krivičnu prijavu, uz sljedeće obrazloženje: „Kako od 1961. godine nije donijeto rješenje o utvrđivanu statusa kulturno dobro, odnosno revalorizaciji Manastira Ostrog kao kulturnog dobra, to se isti ne može smatrati kulturnim dobrom u krivično-pravnom smislu, koja činjenica je neophodna za utvrđivanje postojanja elemenata bića prijavljenog krivičnog djela uništenje i oštećenje kulturnog dobra iz člana 253a Krivičnog zakonika Crne Gore ili bilo kojeg drugog krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu rješenja“. Uprava je ubrzo Višem državnom tužilaštvu predala pritužbu na ovu odluku Ivanović-Đerić, koju je potpisala Anastazija Miranović, ali je i od Višeg državnog tužilaštva stiglo odbijajuće rješenje, tj. obavještenje da je odluka Osnovnog državnog tužilaštva zakonita.

Dakle, Manastir Ostrog, kao i sva kulturna dobra u Crnoj Gori, od isteka prvog roka za revalorizaciju 2013. godine, do donošenja izmijenjenog Zakona o zaštiti kulturnih dobara 2017. godine, bili su bez zaštite države, tj. nijesu bili kulturna dobra! Kao što najvjerovatnije nijesu ni danas, mada to neće priznati sa najvećih državnih adresa, gdje se već mjesecima pripremaju i za novu izmjenu Zakona o zaštiti kulturnih dobara kojom bi, najvjerovatnije, pokušali da nekim novim „izumom“ rastegnu revalorizaciju na još koju godinu.

Tu činjenicu da su sva kulturna dobra izgubila zaštitu vješto je prikrilo Ministarstvo kulture preko Izvještaja o implementaciji projekta „Revalorizacija kuturnih dobara Crne Gore“, koji je Vladi na usvajanje donijela autorka projekta Lidija Ljesar, danas Radulović-Cvijetinović. I neka to što smo 31. jula 2014. godine na Vladi imali presedan da se usvoji Izvještaj o projektu koji nije završen, nego što se pitanje složenih pravničkih procedura koje prethode donošenju novih rješenja o zaštiti - uopšte nije ni pomenuto u tom tekstu, a ispostaviće se da će biti ključne za debakl projekta.

Autorka projekta Lidija Ljesar je to tada predstavila kao veliki iskorak u zaštiti naše kulturne baštine, pominjući doduše i neke porazne činjenice, poput gubitka statusa pojedinih nepokretnih kulturnih dobara, ali i nedostatka brojnih pokretnih dobara (ukupno 14.475), što je tadašnjim medijima, nažalost, uglavnom prošlo ispod radara. Pored jednog broja nesumnjivo dobro urađenih elaborata, koji su danas samo mrtvo slovo na papiru, u tih nekoliko redova o gubitku statusa i nestalim dobrima je i najveća korist ovog projekta, jer se, doduše tek nakon tri godine, iz mreže elaborata, brojki i dokumenata iskristalisala afera vezana za nestanak velikog broja predmeta u Narodnom muzeju i višedecenijskom katastrofalnom odnosu zaposlenih u toj ustanovi prema našoj najvrednijoj pokretnoj baštini. Te podatke je, podsjetimo, prvo medijima otkrio muzejski tehničar Aleksandar Berkuljan, a potom Pobjeda kroz blizu stotinu istraživačkih tekstova do tančina predstavila crnogorskoj javnosti, sa akcentom i na druge muzejske ustanove u Crnoj Gori.

ODBRANA

Priliku da brani projekat revalorizacije, Lidija Ljesar je imala ponovo 24. septembra 2014. godine pred skupštinskim Odborom za prosvjetu, nauku, kulturu i sport. Sjednici su prisustvovali mr Branka Tanasijević, predsjednica Odbora, doc. dr Srđa Popović, Saša Pešić, doc. dr Branka Bošnjak, Andrija Popović, dr Radosav Nišavić, Rešid Adrović, doc. dr Draginja Vuksanović i Srđan Perić.

Iz zapisnika sa sjednice Odobra, koji je Pobjedi dostavljen iz Skupštine Crne Gore, vidi se da članovi Odbora i nijesu bili baš bog zna kako upućeni u pravne procedure i sve finese Zakona o zaštiti kuturnih dobara. Predstavnici vlasti su bili prilično suzdržani u kritici, dok su iz opozicije uglavnom upućivali prigovore oko nepoštovanja rokova za revalorizaciju, posebno akcentujući velike manjkove u dijelu pokretnih kulturnih dobara.

Branka Bošnjak je, recimo, skrenula pažnju Lidiji Ljesar da je u sukobu nadležnosti jer je, kao autorka projekta, neko i ko ga sprovodi i nadzire njegovu implementaciju. Ljesar je prihvatila primjedbu poslanice Bošnjak vezano za sukob nadležnosti, naglašavajući da joj ta činjenica ne ide nikako u prilog, već na štetu, a posljedica je, kako je rekla, nedostatka kadra.

Zaključak rasprave je bio, koliko god to paradoksalno danas zvučalo, da je Izvještaj o implementaciji projekta „Revalorizacija kulturnih dobara Crne Gore“ urađen kvalitetno i sveobuhvatno, kao i da predstavlja dobru osnovu za dalji rad na revalorizaciji i zaštiti kulturnih dobara Crne Gore.

Sve što je u javnosti o projektu iznosila Lidija Ljesar, sinhronizovano je podržavao, ponavljao i branio tadašnji ministar kulture Branislav Mićunović, pa i u Skupštini Crne Gore, odgovarajući na poslanička pitanja. Iz transkripta sa ovog zasijedanja, iz 2013. godine, vidi se da su ponovo najkritičniji bili Srđan Perić i Branka Bošnjak, a ministar je, izbjegavajući da konkretno odgovori na pitanja o broju revalorizovanih i zaštićenih dobara, ponavljao kako treba svi da sarađuju na ovom projektu koji je od velike važnosti za prošlost, sadašnjost i budućnost države. Branio je rokove, a žalio se na finansijska sredstva, uz ocjenu da „glavnu bitku za kulturu treba dobiti u Vladi Crne Gore, onamo đe se dijele pare“. Bošnjak mu je odgovorila da će, trenutnim tempom, trebati bar 40 godina da završe revalorizaciju, na što se ministar usprotivio i rekao da je gotovo ubijeđen da će ipak stići do avgusta 2013.

- Mnogo toga nijesmo stigli, mnogo toga iz brojnih zakona nijesmo realizovali, pa nije pao cukar u vodu za toliko da i nešto produžimo od ovoga roka – rekao je Mićunović pred poslanicima.

Na nove pritiske i pitanja Bošnjak oko potecijalnog gubljenja statusa svih kulturnih dobara, ukoliko se probije zakonski rok za revalorizaciju, ministar nije ništa određeno odgovorio, vješto je rasplinjavanjem na više pojedinosti zaobišao tu temu i ponovo pozvao na saradnju, pa i da se, kako je rekao, pogleda u program DF-a, ukoliko u njemu ima nešto dobro za kulturu što će biti na korist svih u Crnoj Gori, budući da je tokom diskusije Bošnjak predložila izmjenu Zakona o zaštiti kulturnih dobara kojom bi se produžili rokovi za revalorizaciju.

GDJE SMO

Dakle, tokom 2013. i 2014. godine, glavni glasnogovornici ovog projekta bili su Lidija Ljesar i Branislav Mićunović. Njihovim povlačenjem iz Ministarstva kulture (Mićunović u diplomatiju, Ljesar u Centar za konzervaciju i arheologiju), ubrzo se spustila „buka“ oko projekta revalorizacije i Uprava za zaštitu kulturnih dobara ostala je da sama rješava sve nedoumice oko blizu dvije hiljade elaborata, neriješenih vlasničkih odnosa, brojnih devastacija i mjera zaštite od kojih najveći broj do danas nije realizovan. Da je to bio prekrupan zalogaj, pokazalo se ubrzo i na terenu, pa je tadašnja direktorica Uprave Anastazija Miranović navrat-nanos donijela nova rješenja o zaštiti Starog grada Ulcinja i Starog grada Bara, ali tek 2018. godine, jer su izvještaji sa terena koju godinu ranije, u koje je novinar Pobjede imao uvid, na sve strane pokazivali divlju gradnju i degradaciju zaštićenih starogradskih cjelina. Naravno, bez posljedica, jer u trenutku izvođenja nelegalnih radova nije bilo ni zaštićene okoline, ni kulturnih dobara.

Ni za mandata Ružice Ivanović, potom Anastazije Miranović, kao ni za mandata Božidara Božovića, revalorizacija takoreći nije mrdnula s mjesta. Božović se zaklonio iza izmjena Zakona iz 2017. godine, pa ponovo iz 2019, koji su rok za revalorizaciju produžili do jula 2022. godine i ubjedljivo je najnevidljiviji direktor Uprave tokom više od deceniju njenog trajanja. Mladen Zagarčanin je bar nešto pokušao u vezi sa revalorizacijom, krenuo u formiranje timova, pisao javna pisma, ali mu nije produžen v. d. mandat, te za godinu malo je šta uspio da uradi. Maja Ćetković se takođe nije bavila revalorizacijom, ali joj se mora priznati da je u posljednjih godinu relativno brzo reagovala na sve prijavljene nelegalne radove u manastirima kojma gazduje SPC, iako su joj potom sva rješenja o obustavljanju radova i vraćanju u prvobitno stanje, nakon žalbi Mitropolije zbog propusta u upravnim postupcima, oborena od strane Ministarstva kulture i vraćena na novo postupanje. Problem je i što je Ćetković postupala isključivo po prijavama građana ili novinara, a da nijedan od zaposlenih tog organa nije vidio, recimo, višemjesečno rušenje, pregrađivanje i doziđivanje Manastira Ćelija piperska, postavljanje spomen-bista u dvorištu tog manastira, zidanje konaka u Manastiru Duga i Manastiru Kosijerevo, živopisanje Manastira Župa, ili zidanje filmske scenografije na Žabljaku Crnojevića. Danas, aktuelni v. d. direktora Balša Perović izbjegava novinarska pitanja, revalorizacija ga očigledno ne zanima, a jedino o čemu najviše brine, po svemu sudeći, jeste ishod konkursa za direktora/direktoricu Uprave, gdje je ukrstio argumente sa svojom pomoćnicom Petrom Zdravković.

Ista situacija je i sa ministrima kulture, od kojih smo uglavnom slušali floskule o „baštini koju moramo sačuvati zbog budućnosti nadolazećih generacija“, a u najbližoj nam prošlosti posebno je porazno da se bivša ministarka Maša Vlaović i aktuelna direktorica Direktorata za kulturnu baštinu Dobrila Vlahović nijednom nijesu javno oglasile, recimo, povodom nelegalnih radova u crkvama i manastirima, tačnije zbog rušenja, pregrađivanja, zidanja i živopisanja, o čemu je Pobjeda u kontinuitetu pisala posljednjih dvanaest mjeseci.

VEGETIRANJE

Na kraju, potpisnik ovog istraživačkog serijala nakon višegodišnjeg pisanja o kulturnoj baštini, ako išta znače njegova zapažanja, stekao je utisak da je, najprostije rečeno, sve otišlo dođavola, pa čak i da ljude iz struke, koji primaju platu da bi štitili našu baštinu, čast izuzecima, ništa ne dotiče, niti zanima. Pred njihovim očima bi se moglo devastirati kakvo kulturno dobro, a oni ne bi ni trepnuli, već bi najvjerovatnije pogledali na sat da vide da nije vrijeme za pauzu, vrijeme za kakve druge honorarne poslove, rad „na dnevnicu“, ili da možda nije stigao kombi koji će ih prije isteka radnog vremena vratiti iz grada u kojemu „vegetiraju“ naše najglavnije institucije za zaštitu kulturne baštine.

Ćutanje nekad „zvoni“ više od svih riječi

Iako je autorka projekta Lidija Ljesar, danas Radulović-Cvijetinović, učestvovala u revalorizaciji nešto više od stotinu kulturnih dobara, u finansijskoj dokumentaciji koju je novinar Pobjede dobio od Ministarstva kulture i medija nema rješenja o isplati njenih honorara. U ponovljenom zahtjevu, u kojem su tražili samo njene autorske honorare, iz Ministarstva je dobijen negativan odgovor, uz obrazloženje da ne posjeduju traženu dokumentaciju. To bi značilo da je Ljesar jedina radila za osnovnu platu, te da nije dobila honorar ni za sami nacrt svog projekta?! Sa druge strane, ona je u imovinskom kartonu za 2012. godinu prijavila mjesečnu zaradu u Ministarstvu kulture od 667.88 eura, dok je po osnovu učešća u izradi projekata, programa, elaborata, organizacije međunarodnih konferencija prihodovala 8.805 eura. Sljedeće godine plata joj je bila 679,48 eura, a od učešća u izradi projekata, programa, elaborata, organizacije međunarodnih konferencija dobila je 8.804 eura. Po istom osnovu, 2014. godine prijavila je prihod od 5.100 eura.

O svim nedoumicama koje su iznešene u ovom istraživačkom serijalu, zatražen je i komentar Lidije Radulović-Cvijetinović, da bi ona prvo pristala da bude sagovornica novinaru Pobjede, ali potom ipak nije odgovorila na 15 postavljenih pitanja. A pitali su je o probijanju rokova za revalorizaciju, procedurama za donošenje rješenja o zaštiti, spornom broju nepokretnih kulturnih dobara, zatim o činjenici da su sva kulturna dobra bila bez zaštite između 2013. i 2017. godine, te o isplatama velikih iznosa za šest odabranih učesnika u projektu, kao i o cijeni elaborata od 330 eura. Pitali smo je i o sukobu nadležnosti, jer je bila autor projekta, učesnik u revalorizaciji i istovremeno osoba koja sa pozicije direktorice Direktorata za kulturnu baštinu nadgleda njegovu realizaciju, a postavljeno joj je i pitanje da li je ikada od Ministarstva dobila bilo kakav honorar za projekat revalorizacije. Nažalost, ispostaviće se da Lidija Radulović-Cvijetinović, nakon povlačenja iz Ministarstva kulture, potom i iz Centra za konzervaciju i arheologiju, ostaje zatvorena i nedostupna za medije.

Ćutanje, uostalom, često „zvoni“ više od samih odgovora.