Majka je u svom iskazu navela da nema gdje da živi, da je zaposlena i da uredno plaća režije koje dolaze na njeno ime, te da je pokušala da reguliše odnos s Gradom Zagrebom, ali bezuspješno. Kazala je i kako se u stanu, kada je u njega uselila, nalazila samo tuš kabina, umivaonik i WC školjka  I da ga je uredila.

Istakla je i kako još ima dvoje djece koja su smještena u dječjem domu i koja bi trebalo da žive s njom, ali da mora da ima riješeno stambeno pitanje.

“Iz navoda majke proizlazi da ista tvrdi da bi iseljenjem izgubila jedino mjesto s kojim može živjeti sa svojim maloljetnim djetetom, pa se stoga njeni navodi mogu smatrati isticanjem prigovora prava na dom”, navodi sud, prihvaćajući njezin iskaz.

Sud je, između ostalog, zaključio da samohrana majka spada u socijalnu kategoriju građana koja pokušava promijeniti svoju situaciju zaposlenjem.

“S druge strane se radi o jedinici lokalne i područne samouprave koja ne dokazuje nužnost iseljenja tuženice u smislu ekonomske nužnosti (prodaja stana ili davanje u najam po tržišnim uslovima).

Zato u ovom postupku sud daje prednost pravu na dom majke u odnosu na pravo vlasništva Grada Zagreba te prihvata osnovanim istaknuti prigovor prava na dom”, ističe se u presudi koja nije pravosnažna i na koju se Grad Zagreb može žaliti.

Izvor RTCG