Intenzivan stres koji izaziva plač tokom ranih mjeseci može da modifikuje sistem neurotransmitera, što dovodi do strukturalnih i funkcionalnih promjena u mozgu. Te promjene su slične onima koje se mogu vidjeti kod depresivnih odraslih osoba, piše Zelena učionica.

Ako bebu prepustite plaču, to bi moglo i da prenadraži lučenje adrenalina, što uvećava šanse da kasnije tokom razvoja i u životu dijete bude agresivno, impulsivnog ponašanja i nasilno.

Negativna posljedica može da bude abnormalno visok nivo hormona stresa – kortizola, što koči razvoj nervnog tkiva u mozgu.

Ignorisanje bebinog plakanja potiskuje i rast i imunosistem, čineći ih podložnim brojnim ozbiljnim oboljenjima.

Jedna studija je pokazala da odojčad čiji je plač zanemarivan nisu razvila zdrave intelektualne i socijalne vještine, te su imala teškoće u obuzdavanju svojih emocija.

Kada su bebice fizičke odvojene od svojih roditelja ili staratelja, aktiviraju se odgovori na bol koji dovode do hormonskih promjena. Čak i trosatna dnevna odvojenost podstiče epigenetske efekte, tj. nasljedne promjene u ekspresiji gena koje nisu uzrokovane promjenom u DNK lancu, što može da se ispolji na funkciju pamćenja u zrelom dobu.

Plakanje i smijanje su načini komunikacije naših mališana. Djeca plaču i dižu larmu zbog raznih stvari – bilo kad su gladna, bilo da ih nešto boli, bilo da imaju nekakvu nelagodu ili jednostavno potrebu za fizičkim kontaktom.

Baš kao i na smijeh, i na plač se mora odgovoriti adekvatno i pozitivnom reakcijom, i to tako da dijete osjeti da su njegova osjećanja prihvaćena. Ignorisanje bebinog plakanja šalje poruku da su tuga i bijes neprihvatljivi, da se suzbijaju njihove emocije, što ih čini razdražljivijima.

Postoje brojni načini da umirite vašu bebu – dojenjem utoljavate njihovu glad; stvaranje zvukova koji su joj poznati dok je bila u vašem stomaku ili kreiranje umirujućeg okruženja i rutine spavanja utiču na to da se beba smiri; dodir kože o kožu stimuliše oslobađanje oksitocina, hormona sreće…

U utrobi se beba nalazila u prostoru koji se non-stop pomjerao, mrdao, tako da je, recimo, ljujuškanje pokret koji je umiruje, jer tako u sebi stvara osjećaj sigurnosti.

Na sve te načine roditelji ili staratelji zapravo pomažu bebama da razviju mehanizme da umire sebe, piše Zelena učionica.