Docent istorije na Univerzitetu Kornel i autora knjige „Ekonomsko oružje: porast sankcija kao oruđe modernog rata“ Nikolas Mulder, u analizi za Fajnenšel tajms (FT) navodi da je u nedavnom dokumentu za diskusiju, američka vlada podržava konfiskaciju kao „protivmjeru“ za države „povrijeđene“ i „posebno pogođene“ ratom u Ukrajini. Ova tvrdnja se poziva na međunarodnu pravnu doktrinu odmazde: kada država nanosi štetu drugoj, na primjer povredom njene teritorije, oštećena strana može da preduzme proporcionalne protivmjere protiv počinioca. Odmazde imaju za cilj da primoraju na poštovanje zakona.

„Ipak, kao opravdanje za konfiskaciju ruske državne imovine, argument odmazde ima tri problema: nedostaje mu neosporan efekat, na njega se pozivaju pogrešne strane i on podriva poredak zasnovan na pravilima koji zapadne vlade tvrde da brane“, navodi Mulder.

Napor za konfiskaciju imovine vođen je, dodaje on, domaćim političkim poteškoćama u obezbeđivanju dugoročnog finansiranja Kijeva.

„Kao instrument pritiska, njegova korisnost je mala. Bilo kakva konfiskacija rezervi koje su bile nedostupne skoro dvije godine neće primorati Putina da sada okonča svoj rat. Štaviše, suficit na tekućem računu od 227 milijardi dolara koji je Rusija zabilježila 2022. nadoknadio je značajan dio onog izgubljenog u početnom zamrzavanju. Eksproprijacija ne vrši značajan dodatni ekonomski pritisak“, objasnio je on.

Prema njegovim riječima ekonomske odmazde su isključivo pravo oštećenih država, a ne trećih zemalja.

„Zaraćene strane takođe mogu eksproprisati javnu i privatnu imovinu koja pripada državi i građanima njihovih protivnika. Ukrajina je iskoristila ovo pravo tako što je u maju 2022. zaplijenila najmanje 880 miliona dolara imovine i preduzeća u ruskom vlasništvu u okviru svojih granica. Ipak, saveznici Kijeva nisu u ratu sa Rusijom. Belgija i Francuska zamrznule su većinu ruske imovine, držeći 206 milijardi evra u hartijama od vrijednosti u briselskom depozitarnom fondu Euroclear i drugim finansijskim institucijama. Ali da bi ih eksproprisali, morali bi da postanu direktnija strana u rusko-ukrajinskom ratu“, napisao je Mulder.

Naveo je i neke primjere.

„Njemačka je izgubila većinu svoje prekomorske imovine posle Prvog svjetskog rata. Ali zemlje koje su zaplijenile mogle su da aktiviraju svoja ovlašćenja za konfiskaciju samo objavom rata Kajzeru. Još jedan presedan je zaplijena iračke strane imovine kako bi se kaznio Sadam Husein za njegovu invaziju na Kuvajt 1990. godine. Ipak, to je uslijedilo nakon odobrenja UN-a za međunarodnu intervenciju za obnavljanje mira. Takvi primjeri sugerišu da saveznici Ukrajine ne mogu da imaju oba načina, tvrdeći da su ratne moći, dok insistiraju da nisu u ratu sa Rusijom“, istakao je on.

Kaže da se postavlja konačno pitanje koje je i destabilizujući presedan koji bi zapadne zemlje stvorile oduzimanjem imovine kako bi okončale rat u koji nisu otvoreno uključene.

„Ovo bi proširilo prinudne mjere koje bi države mogle da preduzmu u sporovima u kojima nisu direktna strana. Da je predloženo tumačenje Zapada tada bilo na snazi, azijske zemlje su mogle da zaplijene stranu imovinu bilo koje države u koaliciji predvođenoj SAD koja je izvršila invaziju na Irak. Pored ovih političkih, pravnih i diplomatskih problema, najbolji argument protiv konfiskacije je da je ona ekonomski nepotrebna. Pomoć SAD i EU Ukrajini, vojna i ekonomska, do sada je iznosila znatno više od 100 milijardi dolara godišnje. Ova suma je lako održiva za transatlantsku ekonomiju. Manje rizičan pristup bi uključivao finansiranje Ukrajine sa nekoliko milijardi eura godišnjeg profita koji se stiče iz ruske imovine. Kako bi ovo preusmjerilo tokove prihoda, a ne dotaklo glavnicu, međunarodno pravne posljedice bi bile blaže“, zaključio je Mulder.