Tekst rezolucije, iza kojeg stoje predsjednik i potpredsjednik Odbora, reis Islamske zajednice Rifat Fejzić i akademik Šerbo Rastoder, ponuđen je na potpisivanje svim poslaničkim klubovima. Da bi formalno bio dio procedure, treba da ga potpišu najmanje četiri poslanika, piše u napomenama uz Predlog rezolucije.

Rastoder je “Vijestima” rekao da očekuje da svi poslanički klubovi u Skupštini podrže rezoluciju.

“Mislimo da ovo nije pitanje Bošnjaka, već građanske i multinacionalne Crne Gore. Dakle, ako se svi načelno zalažu za taj koncept države, onda ne vidimo nijedan razlog da ne podrže tu rezoluciju koja upravo svojim duhom karakterom i porukama, odražava to”, kazao je Rastoder.

On se tim povodom sastao sa predsjednikom Skupštine Andrijom Mandićem i, kako je kazao, imali su korektan razgovor.

Iz kabineta predsjednika Skupštine nijesu odgovorili na pitanja koja su “Vijesti” uputile u petak - šta Mandić misli o Predlogu rezolucije i da li mu je prihvatljiva.

Autori su u Predlogu rezolucije podsjetili da su se usvajale slične rezolucije u parlamentu, ali u vezi sa događajima u uslovima rata (Piva, Velika), dok se zločin u Šahovićima desio u mirnodopskim uslovima prije 100 godina i da nikad nije procesuiran.

“Ukazujemo da je zločin počinjen u Šahovićima jedinstven i po vremenu kada se dogodio (novembar 1924. godine) i po motivu, u ime kojeg je počinjen i da nikada nije pravno procesuiran, bez obzira što se dogodio u mirnodopskim uslovima”, navedeno je u Predlogu.

Kao razloge za izglasavanje rezolucije navode da je počinjen masovni zločin nad muslimanskim življem u Vraneškoj dolini, a povod je bilo ubistvo iz zasjede Boška Boškovića, tadašnjeg načelnika Ministarstva unutrašnjih djela u penziji, u mjestu Ceru, koji je tuda prolazio sa svojim rođakom Miletom, koji je tom prilikom ranjen.

“Nakon što je ubijen Boško Bošković, osoba protiv koje su podnošene interpelacije u Narodnoj skupštini zbog bahatog i nezakonitog ponašanja, njegovo tijelo je donijeto pred crkvu u Mojkovcu. Iako tada nije bio predstavnik vlasti, niti na dužnosti bez ikakvih dokaza se tokom sahrane pronijela lažna pretpostavka i vijest da su Boška Boškovića ubili muslimanske komite Jusuf Mehonjić i Husein Bošković, iako ovi od 1923. godine nijesu bili na tom terenu, nego u Albaniji”, navode autori Predloga rezolucije.

Kako dodaju, bjelopoljski načelnik i drugi predstavnici vlasti (Nikodim Cemović, Gojko Terić, Lazar Bogićević i dr. uz Sekulu Boškovića) pozvali su okupljeni narod nakon sahrane Boška Boškovića na “osvetu”, saopštavajući da imaju “odriješene ruke da svete Boška u naredna 24 sata”.

“Prethodno je bilo razoružano muslimansko stanovništvo, tako da je naoružane ‘osvetnike’ dočekalo goloruko, nezaštićeno, stanovništvo. Žandari koji su trebali da zaštite stanovništvo su (po dvojica) išli ispred, vezivali i hapsili, odnosno po pričanju svjedoka, po dvojica obilazili kuće hapsili i vezali muškarce koje su na kraju strijeljali na lokalitetu ‘džamija’”, piše u rezoluciji.

Prethodno su, kako se navodi, bili pohapšeni ugledni domaćini i viđeniji ljudi i držani kao taoci u bjelopoljskom načelstvu.

“Odmah su pobili 28 taoca, dok su se trojica ‘otkupila’. Prema raspoloživim izvorima ista sudbina se spremala bjelopoljskim muslimanima. Najugledniji su bili zatvoreni u Zaimovića magazi. Jedan od njih, Huzeir aga Dervović je uspio da pobjegne (pomogao mu jedan srbijanski oficir), potom da dođe do tadašnjeg predsjednika vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Nikole Pašića i ‘otkupi’ taoce, tako što je prodao svoj imetak, dao novac i preuzeo obavezu da će svi bjelopoljski muslimani na narednim izborima, marta 1925. glasati radikale na izborima, što se zaista i desilo”, pišu autori rezolucije.

“Osvetnici” pobili svakog koga su zatekli

Autori ističu da su “osvetnici”, njih oko 2.000, uglavnom iz okoline, redom ubijali muslimansko stanovništvo u Šahovićima i Pavinom polju. Navode da su u dužini od 19 kilometara “popalili sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli”.

“Broj pobijenih je ostao nepoznat iz razloga što nikakva istraga nije pokrenuta i ciframa ubijenih se licitira, zavisno od izvora, od 100 do 1.200... Rezultat ovog zločina je bio: cjelokupno muslimansko stanovništvo sa ovog područja je pobijeno, opljačkano i protjerano. Rijetki primjeri spasavanja pojedinaca od strane pravoslavnih komšija ukazuje na potrebu afirmacije dobra u ljudima”, naveli su.

Potomci protjeranih i žrtava ovoga zločina žive, kako dodaju, u raznim mjestima Sandžaka, te u selima Islamovac i Gornji Rahići kod Brčkog (BiH), njih 400, kao i u drugim mjestima u ovoj susjednoj državi, te u raznim mjestima u Turskoj.

“Veliki broj njih uglavnom ima samo jednu želju: da se na području gdje su stradali njihovi preci podigne prigodno spomen obilježje i da im se 34 postojeća muslimanska groblja u Vraneškoj dolini učine dostupnim i pruži mogućnost da se zahvale mještanima koji su ih do danas sačuvali”, ističu autori.

Navode da su nesporne činjenice da za ovaj zločin nije niko odgovarao niti su tadašnje vlasti sprovele bilo kakvu istragu.

“Zločin je ‘prećutan’ od strane nauke i potomaka. Prvi je o tome javno progovorio Milovan Đilas u izdanju ‘Besudne zemlje’ (izdanje na engleskom jeziku 1958. godine). Valjda zbog toga što je za komunističku vlast bio ‘disident’, a za one druge ‘komunjara’, ova knjiga će se prvi put pojaviti na ovdašnjim žiteljima razumljivom jeziku, tek 2000. godine. To što se o ovom zločinu ‘ćutalo’ skoro 100 godina dovoljno govori o potrebi da se o istom javno progovori”, poručuju autori rezolucije.

Ništa manje, kako dodaju, o ovom zločinu nijesu ćutali ni potomci žrtava, sve negdje do devedestih godina, kada se prvi put javno progovorilo o ovom događaju.

“Uvjereni da je ‘lažni motiv’ zločina koji je bio osnova za navodnu ‘osvetu’, sam po sebi, dovoljan povod za osudu ovog nehumanog čina koji je daleko od tradicije pokoljenja sa crnogorskog područja. Iako se vjerovatno i tada, ali sigurno kasnije znalo, da su Boška Boškovića ubila braća Bulatović (Radoš i Drago), to nikome nije bio dovoljan povod za javnu osudu”, tvrde autori rezolucije.

Dodaju da se najveća seoba muslimana nakon balkanskih ratova i protjerivanja Osmanlija desila 1914. godine (po stranim izvorima preko 14.000) i da su ostali samo oni koji su vjerovali u suživot i koji nijesu imali razloga da se plaše “svoje prošlosti”, što dodatno obesmišljava čin tzv. osvete.

“Uz to, 28. avgusta 1973. godine su preživjeli akteri i svjedoci ovoga zločina svjedočili o istom, generalu Danilu Jaukoviću, koji je njihova svjedočenja snimio na magnetofonu... Kajanje koju su tada iskazali učesnici zločina zasnivalo se na izričitoj tvrdnji da Boška Boškovića nije ubio Jusuf Mehonjić i da su muslimani pobijeni pravi-zdravi i bez vidnog razloga”, naveli su.

Pravdanje zločina kao čina osvete je neprihvatljivo

Rezolucijom je, između ostalog, predloženo da Skupština Crne Gore ocijeni da stogodišnje ćutanje o masovnom zločinu nad nevinim licima dodatno obavezuje na osudu tog i svakog sličnog zločina i da osuđuje svako nasilje motivisano vjerskim ili nacionalnim razlozima.

“Pravdanje zločina kao čina tzv. osvete je neprihvatljivo za svako pravno uređeno društvo i državu. Posebno tako nešto nije primjereno Crnoj Gori, koja je u svom običajnom pravu njegovala ‘pravo na osvetu’ samo nad ubicom i njemu bliskim srodnicima”, navodi se.

Predloženo je da Skupština Crne Gore osudi svako djelo ubistva nenaoružanog čovjeka i zločin počinjen u Šahovićima kao događaj bez presedana u crnogorskoj istoriji, da država omogući Odboru za obilježavanje stogodišnjice zločina i brojnom potomstvu žrtava prigodnu lokaciju za izgradnju spomen obilježja i da činjenice u vezi sa zločinom u Šahovićima budu prisutne u obrazovnim programima i nastavnom procesu kao “nedopustiva pojava u civilizovanom društvu”.

“Tražimo da se kao posebno spomen-obilježje podigne onim komšijama pravoslavne vjere, za koje se može dokazati da su svojim činjenjem spasli bar jedan ljudski život... Donošenjem ove rezolucije, Skupština Crne Gore naglašava da današnji stanovnici Vraneške doline ne mogu biti okrivljeni za zločin počinjen prije100 godina, niti priznavanje tog zločina može biti osnov za bilo kakvu promjenu zatečenih vlasničkih odnosa”, navodi se.

Đilas: Pljačka od 1918. bila je nevina igra prema ovome

Ubistvo se dogodilo u Sandžaku, tj. s one strane Tare - davnašnje krvave međe između dvije vjere. Zbog toga nije bilo teško tužbalicama, lelekačima i govornicima da pokrenu gomilu u osvetnički pohod protiv muslimana... Bilo je najprirodnije pomisliti da su Boška Boškovića ubili glasoviti muslimanski odmetnici Jusuf Mehonjić i Husein Bošković, napisao je Đilas u knjizi “Besudna zemlja”.

Naveo je da su odmah sa sahrane Boškovića Crnogorci krenuli na nenaoružano muslimansko stanovništvo.

“Nikada nije bilo takvog pohoda, niti je iko mogao pomisliti da se takvo šta nataložilo u onome što se zove - narodna duša. Pljačka od 1918. bila je nevina igra prema ovome... Ubijeno je oko 350 ljudi, mnogi na grozovit način”.

Nakon toga su, kako je napisao, muslimanska sela opustjela i muslimani su počeli da se sele mahom u Tursku prodajući imanja budzašto.

Podsjetio je da je Jugoslavija tada bila parlamentarna zemlja, ali je zločin zataškan i da je neko sproveo makar najpovršniju istragu veoma lako bi pronašao i one koje su činili zločine i njihove vođe.

Đilas je napisao da Boškovića nijesu ubili muslimani, nego Crnogorci, kolašinski poglavari.

“To je moj otac doznao kasnije, od pouzdanog druga. Glavari su zavidjeli Bošku... Bilo je i mnogo računa neraščišćenih od ranije... Glavari koji su organizovali ubistvo nijesu prstom mrdnuli da spriječe pokolj muslimana. Oni su shvatili da je Boškovo ubistvo samo povod tome, potajno se radujući što jednim udarcem uklanjaju Boška i istrebljuju muslimane”.

BS: Zločin zaslužuje da se društvo jasno odredi

Iz Bošnjačke stranke (BS) “Vijestima” su rekli da je njihov stav o neophodnosti adekvatnog odnosa prema događajima iz zajedničke prošlosti građana Crne Gore kroz utvrđivanje istine na bazi nespornih činjenica, kao jedinog lijeka za prevazilaženje podjela i nesuglasica u društvu u Crnoj Gori, javno poznat i smatraju da ga nije nužno pojašnjavati.

“Zločin u Šahovićima, kao jedan od najtežih zločina na ovim prostorima specifičan i po činjenici da je izvršen u mirnodopskim uslovima, svakako zaslužuje da se ovo društvo prema njemu jasno odredi, da dobije obilježje, ali i da dobije svoje mjesto u kolektivnom učenju i pamćenju svih građana Crne Gore, kao izraz civilizacijskog odnosa prema ovom zločinu, ovakvim zločinima uopšte, ali i iz pijeteta prema žrtvama i poštovanja prema njihovim porodicama i potomcima”, kazali su.

Iz BS-a su najavili da kada rezolucija o genocidu u Šahovićima dođe na dnevni red u Skupštini, oni će na organima stranke, zauzeti stav o tome, cijenjeći, prije svega, interes bošnjačkog naroda koji im je dao mandat da ga politički zastupaju u Crnoj Gori, ali i cijeneći interes bošnjačkog naroda u širem kontekstu.

“Predsjednik i potpredsjednik BS-a Ervin Ibrahimović i Jasmin Ćorović će kroz učešće u radu Odbora za obilježavanje stogodišnjice od genocida u Šahovićima zastupati navedene stavove”.

Izvor: Vijesti