Kuća od čatme. Urušen krov, oronuli prozori, popucali zidovi. Među njima živi Brakočević.

"Život me je naučio da mijesim, da spremam i da kuvam i hljeb da zamijesim, da ispečem. I priganice čak", kaže on.

Na skromne obroke je navikao. I na to da krpi plafon pod kojim sa zebnjom liježe i ustaje. I propalu stolariju.

Radomira su izdala koljena, a pridružile se i druge boljke.

"Ne mogu da se krećem, da radim kako treba i kao što sam nekad’ radio. Imam ta okoštavanja u koljenima, doktor mi je rekao da bi morao da operišem koljena, plastične da stavim. Pijem te tablete za bolove , to malo ublaži bol ali to ništa ne reaguje", kazao je on.

Nije pomoglo ni pismo prošloj Vladi i opštini. Ni odgovor nije dobio. Za parče hljeba se i snađe ali kuću da obnovi ne može.

Nada se mještanin Šekulara da dobri ljudi reaguju. To bi bio prijeki lijek za najveću njegovu boljku – oskudicu. Zato je još uvijek i bez vode u kući. Ni kupatilo nije uspio da dovrši.

"Ja nemam ni šume niti imam toliko građe da mogu da prodam pa da nešto uradim da ovo pokrijem, znači, nemam uslova za to, nemam uslova.Težak je život ovdje. Nekad je bilo drugačije, imao sam stoku, radio sam ali više to ne mogu", kazao je on.

Kod Radomira rijetko ko navrati. No, neki gosti ga iznenade.

"Poskok i smuk da mi uđe u sred sobe. Kad su vrućine, kroz šupljine on dođe, tu je bio evo ko sad gledam kao da je tu", priča on.

Možda će Radomir dočekati goste koje priželjkuje. Da pomognu da obnovi staru kuću. Da dođu i vide kako mu je.

"Malo mi treba za sreću, ali nema, nema...", završava Radomir.

Izvor RTCG