I, naravno, za ovu posebnu priliku srpski ambasador je odabrao poseban vojno-politički rječnik: ,,Nema te sile koja jedan narod može da rastavi, nema sile koja jedan narod može podijeliti, nema te sile koja će biti jača od volje naroda“…

Pogađate, taj jedan – jedini, nikad-djeljivi, nikad-pobjedivi narod su – Srbi. Koje, opet pogađate, ne može dijeliti neka banalna državna granica ili bizarni istorijski podatak što je referendumom 21. maja 2006. Crna Gora vratila, a Srbiji poklonila nezavisnost i što od tada egzistiraju kao dvije nezavisne države…

Ko zna, možda baš zato Rodić na kraju proročki klikće: ,,Živela Srbija“. I nije mu se omaklo da zucne bilo što o vječnoj Crnoj Gori u kojoj službuje. Kojoj, izgleda, baš i ne želi vječno postojanje.

Da se razumijemo, srpski ambasador nije negirao da postoji nezavisna Crna Gora u kojoj je on ambasador; nije Rodić čak ni osporio pravo da Crna Gora nastavi da postoji kao nezavisna država.

Bio je maligniji: novopridošli srpski diplomata je – nediplomatski, a tako velikosrpski – posred Crne Gore ustvrdio da Crnogorci ne postoje! To je glavna jučerašnja poruka srpskog državnog predstavnika: taj jedan, nedjeljivi, silni narod u Crnoj Gori su – Srbi.

Moguće da neko pomisli kako Nebojša Rodić, nekadašnji savjetnik-sekretar bivšeg srpskog predsjednika Tome Nikolića i kratko vrijeme prvi čovjek BIA Aleksandra Vučića – ne stoji dobro sa istorijom, pa su mu se, onako pobrkanom, baš pobrkali istorijski fakti…

I zaista, ako je gos’n ambasador, sve sa satom i leptir kravatom, ustvrdio da ovđe postoji jedan narod; ako su se svi Srbi, pa i Srbi sa teritorije Crne Gore, prvi put digli protiv Osmanlija 1804. godine – koji je onda narod vodio tri bitke 1452. i 1453. godine pod komandom Stefanice Crnojevića protiv Turaka i njihovog saveznika Đurđa Brankovića?

Ili još jedno nezgodno pitanje za srpsku ,,ibernmenšn istoriografiju“: ukoliko su Srbi, a ne Crnogorci, ratovali protiv Turaka na Carevom Lazu 1712, ili na Krusima i Martinićima 1796. godine – zbog čega neka od tih bitaka nije proglašena za Prvi srpski ustanak, a jeste 1804, ona buna protiv dahija?

Eh, ima toga još. Recimo, te 1796, iste godine kada su Crnogorci predvođeni Petrom I Petrovićem porazili Turke, prvo jula u Martnićima, onda s jeseni na Krusima, đe je i stradao Mahmut-paša Bušatlija, baš te 1796. godine, neđe krajem juna, Crnogorski zbor na Cetinju je donio Odluku, odnosno Zakletvu, u kojoj je prvi put i formalno potvrđeno jedinstvo Crnogoraca i Brđana, kao i spremnost da se do posljednjeg bore za svoju nezavisnost. Avgusta, baš te iste 1796. godine, Crnogorski zbor je ,,u ime glavara od sve Crne Gore“ donio prvi zakonski tekst – Stegu.

Nagradno pitanje za srpskog ambasadora Rodića, srpske političare iz Crne Gore, kao i kvaziistoričare tipa, recimo, Joca Markuša, glasi ovako – da li je donošenje Odluke/Zakletve, pa onda Stege 1796. godine – koju je izglasao Crnogorski zbor, osam godina prije Prvog srpskog ustanka – neoboriv dokaz da Crnogoraca nema i da ih, jelte, nikada nije bilo u Crnoj Gori? Odnosno: da je ovdje oduvijek postojao, što bi zvanično rekao ambasador serbski, samo jedan narod – srpski i jedno carstvo-srpsko…

Jedan narod, jedno carstvo, jedan vođa… Sve to mnogo podsjeća na jučerašnju ,,ibernmenšn“ kovanicu srpskog ambasadora Nebojše Rodića o jednom nedjeljivom, srpskom, narodu kojeg ni državne granice ne mogu odvojiti. Ali i liči na ono zloslutno, njemačko, iz tridesetih godina prošlog vijeka. Znate već: ,,Ein Volk, ein Reich, ein Führer“.

Samo, ovđe nijesu najveći problem ovi mali Vučićevi partijski vojnici, kao ni ovdašnji znani i neznani plaćeni šovinisti ,,srpskog sveta“. Za budućnost ovog društva, za budućnost Crne Gore, pravo je pitanje: zašto na skandalozni, šovinistički, nastup srpskog ambasadora nije reagovao nijedan crnogorski zvaničnik, od predsjednika Jakova Milatovića, premijera Milojka Spajića do ministra vanjskih poslova Filipa Ivanovića? Kao što se nije oglasila niti jedna stranka takozvane avgustovske većine koja je i danas na vlasti.

Je li ne smiju ili su saglasni sa tezom o jednom, srpskom, narodu u Crnoj Gori?

Izvor:Standard