Međutim, postoji dovoljno biblijskih učenja o istorijskom Isusu kako bi se postavila pitanja u vezi sa nekim od mitova koji su ga okružili u proteklih 2.000 godina, prenosi B92.

1. Isus je rođen u Vitlejemu

Prvi hrišćani nisu imali mnogo interesovanja za Isusove rane godine. Priče o njegovom rođenju i djetinjstvu sumnjivo nedostaju u najranijim pisanim dokumentima u vezi sa njim. Međutim, kako je interesovanje za Isusa raslo, nastajuća hrišćanska zajednica pokušala je da popuni praznine iz mladosti i poravna ih sa njegovim životom i misijom sa brojnim, često konfliktnim, proročanstvima u vezi sa mesijom u Hebrejskim spisima.

Jedno takvo proročanstvo zahtijeva da mesija, kao potomak kralja Davida, bude rođen u Davidovom gradu: Vitlejemu. Međutim, Isus je povezan sa Nazaretom, gradom za koji većina učenjaka vjeruje da je njegovo mjesto rođenja.

Za evangelistu Luku, odgovor je ležao u popisu koji je donio Rim i koji je zahtijevao da svaka osoba mora da otputuje u dom svojih predaka kako bi bila prebrojana. S obzirom na to da je Isusov otac Jozef iz Vitlejema, on i njegova žena Marija napustili su Nazaret za Davidov grad, gdje je Isus rođen. I tako je proročanstvo bilo ispunjeno.

Međutim, ovaj cenzus Rima odnosio se samo na Judeju, Samariju i Idumeju – a ne Galileju, gdje je živjela Isusova porodica. S obzirom na to da je svrha popisa bila oporezivanje, rimski zakon gledao je imovinu osobe u mjestu stanovanja, a ne rođenja.

Prosto rečeno, Luka stavlja rođenje Isusa u Vitlejem ne zato što se ono tamo odigralo, već zato što ta priča ispunjava riječi proroka Miheja: „Ali ti Betlejeme, iz tebe će doći vladar Izraela.

2. Isus je bio jedinac

Uprkos katoličkoj doktrini o tome da je Isusova majka Marija bila djevica, možemo da budemo sigurni da je teoretski Isus došao iz velike porodice sa najmanje četiri brata koja su imenovana u jevanđeljima – Jakov, Josija, Simon i Juda, i nepoznatog broja sestara.

Pojedini katolički teolozi tvrdili su da je grčka riječ koju su jevanđelja koristila da opišu Isusovu braću – „adelphos“ – takođe mogla da znači „rođaci“ i da bi to mogla da budu djeca iz Jozefovog prethodnog braka.

Iako bi to moglo da bude tačno, ova riječ u Novom zavjetu nigdje nema drugačije značenje od „brata“.

3. Isus je imao 12 apostola

Ovaj mit baziran je nepoznavanju tri kategorije Isusovih pratilaca. Prva grupa sastavljena je iz osoba koje su dolazile da ga čuju kako govori ili da ih izliječi svaki put kada bi došao u neki grad ili selo. Jevanđelja ove grupe nazivaju „masom“.

Drugu kategoriju činile su osobe koje su ga pratile od grada do grada, sela do sela. Oni su se nazivali učenjacima i bilo ih je oko 70.

Treću kategoriju činili su apostoli. Ovih 12 muškaraca nisu bili obični učenjaci pošto nisu jednostavno pratili Isusa od mjesta do mjesta. Oni su imali dozvolu da idu kuda žele i šire njegovu poruku nezavisno i bez nadzora. Drugim riječima, oni su bili glavni misionari Isusovog pokreta.

4. Isus je imao suđenje pred Pontijem Pilatom

Jevanđelja prikazuju Pilata kao iskrenog ali guvernera slabe volje koga su jevrejske vlasti natjerale da pošalje čovjeka, za kog je znao da je nevin, na krst.

Međutim, istorijski Pilat bio je poznat po tome što je slao trupe na ulice Jerusalima da ubijaju jevreje svaki put kada se ne bi slagali sa njegovim odlukama.

Tokom deset godina, koliko je bio guverner Jerusalima, Pilat je voljno i bez suđenja slao hiljade ljudi na krst, a jevreji su se čak žalili Rimu na njegovo ponašanje.

Jevreji generalno nisu imali rimska suđenja, a kamoli jevreji koji su optuženi za pobunu. Zato pomisao da je Pilat proveo čak i momenat razmišljajući o sudbini još jednog jevreja koji je izazivao nevolje, ili čak odlučio da ga primi, izgleda nevjerovatno.

Čak i ukoliko je Isus imao bilo kakvo „suđenje“, to bi bilo samo zbog toga da bi se zabilježile optužbe zbog kojih će biti pogubljen.

5. Isus je sahranjen u grobnici

Jevanđelja kažu da je nakon stavljanja na krst, Isusovo tijelo smješteno u grobnicu. Ukoliko je to tačno, to bi bilo rezultat neobičnog, možda čak i do tada nezabilježenog čina dobročinstva Rimljana.

Stavljanje na krst za Rim nije bilo samo kazna. Zapravo, pojedini kriminalci prvo su bili pogubljeni prije stavljanja na krst. Primarna svrha ovoga bilo je da spriječi svaku pobunu i zato je stavljanje na krst obavljano javno.

Osobe koje su bile na krstovima skoro nikada nisu bile pokopane. Poenta stavljanja na krst bilo je ponižavanje žrtve i zastrašivanje svjedoka.

Moguće je da je Isusovo tijelo ipak smješteno u grobnicu dostojnu nekih od najbogatijih ljudi Judeje, ali je to malo vjerovatno.