Lice male Nilofar Ajubi bilo je još crveno od šamara koji ju je oborio na zemlju dok se igrala na ulicama Kunduza, u sjevernom Avganistanu.

Tek je napunila četiri godine kad se nepoznati, bradati čovjek prijeteći nadnio nad nju i stavio ruku na njene grudi, tražeći znake „ženstvenosti".

Pošto ju je udario preko lica, zaprijetio joj je rekavši da ako je bude vidio još jednom bez vela, ostrviće se na njenog oca.

„Otišla sam kući plačući i moj otac je bio toliko ljut da se zacrvenio u licu. Kipteo je od bijesa", prisjeća se Nilofar 23 godine posle incidenta, u intervjuu za BBC.

„Sjećam se kako je kružio po sobi mrmljajući sebi u bradu: 'Kako se usuđuje da te takne?'"

I onda je donio radikalnu odluku: „Tražio je od moje majke da donese makaze, odsjekao mi kosu i rekao: 'Oblači je kao dječaka'".

Nilofar je odrasla u Avganistanu tokom prve talibanske vladavine nad zemljom, od 1996. do 2001. godine.

Skoro 10 godina živjela je kao dječak, bježeći od represivne kontrole koju stroga interpretacija šerijatskog zakona ove grupe nameće ženama.

Danas, dok živi u egzilu u Poljskoj, ona se prisjeća uspomena iz djetinjstva, opisujući kako je izgledalo odrastanje u jednoj od najkonzervativnijih oblasti na svijetu, u kojoj pol sa kojim ste rođeni određuje prava koja imate.

Odrastanje

Nilofar je rođena 1996. godine, iako u njenom pasošu stoji da je rođena 1993. godine.

Njen otac je želio da ona započne sa školovanjem što proje kad je američka intervencija u Avganistanu natjerala talibane da počnu da se kriju 2001. godine.

„Kunduz nije nimalo zanimljiv grad da se u njemu rodite kao žena. Dovoljno je teško biti muškarac da biste preživjeli na tom mjestu, a kamoli kao žena", kaže ona za BBC.

„Biti dječak vam automatski daje moć, i čak i ako ste dvogodišnje dijete i dječak ste, to znači da vas mnogo više cijene od majke koja vas je rodila. Sa četiri godine možete biti zakonska pratnja ženi koja vas je rodila. Ona je kao rob - kao žena, vi ste nevidljivi."

Nilofar kaže da je to značilo da je bilo uobičajeno za porodice da oblače ćerke kao dječake, naročito ako porodica nije imala „muškog hranitelja", plašeći se da bilo koji moćniji muškarac može da priđe ženi koja nema hranitelja i da pokuša da je pretvori u sledeću suprugu.

„U mom slučaju je bilo drugačije. To nije bilo zbog odsustva muškog hranitelja - bilo je to da bih mogla da živim slobodno."

Sloboda

Dok je stajala tamo, sa neobičnom novom frizurom i u staroj odjeći svoje braće, Nilofar je bila potpuno nesvjesna koliko radikalno će se njen život promijeniti.

„Dobijala sam isti tretman kao moja braća: smjela sam da idem sa ocem na pijacu obučena kao dječak. Mogla sam da se vozim autobusom i treniram sportove. Imala sam prijatelje u našem kraju, dječake. Bila sam napolju i sve vrijeme se igrala."

Život za njene sestre, sa druge strane, prolazio je kao i za sve druge žene u Avganistanu - morale su da pokrivaju kosu čak i kad su bile kod kuće i da nose odjeću koja im prikriva tijelo što je više moguće.

To su bile stvari koje je njihov otac prezirao.

„Moj otac se nikad nije slagao sa tim da kod kuće nosimo te tradicionalne žute haljine, uvijek bi se svađao sa mojom majkom i govorio: 'Zašto ih ne oblačiš normalno? Ova haljina je preduga. Zašto je ova haljina toliko široka?"

Sticanje samopouzdanja

Nilofar kaže da se zbog odrastanja sa dva identiteta uvijek osjećala drugačije.

Možda jedina osoba kojoj je mogla da se povjeri sa ovim iskustvom dok je odrastala bila je njena najbolja prijateljica, djevojčica koja je takođe živjela kao dječak i sa kojom je upadala u razne vrste nevolja.

„Nas dvije smo bile saučesnice u nestašlucima, svaki put kad bi jedna od nas bila uhvaćena, druga bi joj pritekla u pomoć", kaže Nilofar.

Ona kaže da je bila toliko samouvjerena kao dječak da je ljudima bilo teško da pretpostave da nije.

Na okupljanjima, začikavala bi djevojčice kao i drugi dječaci, govoreći im da izgledaju „seksi".

A opet je ova sloboda imala svoju cijenu: nikad nije naučila kako da živi kao Avganistanka u tradicionalnom smislu i bilo joj je teško da očuva odnos sa sestrama.

„Nikad se nisam povezala sa sestrama. Nikad nisam razumjela kako izgleda njihov svijet. Zato nisam znala da djevojčice imaju menstruaciju."

Nilofar je gledala reklame za higijenske uloške na televiziji, ali nije znala za šta se oni koriste.

„Jednog dana sam pronašla jedan ispod tepiha i otišla sam do oca: 'Oh, tata, vidi! Kao ono na televiziji. Baš je smiješno. Za šta se koristi?' Moj siroti otac je mogao samo da kaže: 'Ne znam, ne znam'."

„Onda sam pitala sestru i sjećam se da me je sestra opsovala i uzela mi ga. Čak ni tad niko nije pomislio: 'U redu, trebalo bi da joj kažemo za menstruaciju'."

Povratak u stvarnost

Posle jednog posebno napornog treninga džudoa kad je imala 13 godina, Nilofar se vratila kući osjećajući se užasno - boljele su je noge i samo je željela da se baci na krevet.

Kad je otišla u kupatilo i videla da krvari, uspaničila se, ali nikad nije posumnjala da je u životu čeka još jedan radikalni preokret.

„Narednog dana sam ispričala to prijateljici, a ona mi se smijala i rekla: 'Kako si glupa. Pa zar ti tvoje sestre nisu rekle?'"

Njena prijateljica, jedina kojoj je mogla da se povjeri o podvojenom životu, bila je ta koja joj je konačno pomogla da razriješi misteriju higijenskih uložaka koje je viđala na televiziji.

„Vratila sam se i onda je moja majka vidjela nešto na mojoj odjeći. I umjesto da dođe i utješi me, počela je da me psuje i da se pita: Zašto si morala da odrasteš tako brzo?"

Njena majka je plakala znajući da će Nilofarina budućnost izgledati kao njena i njenih drugih ćerki, zatočena između četiri zida vlastitog doma.

Za samu Nilofar, bilo je to traumatično iskustvo: „Imali smo mit da ako prođete ispod duge, vaš pol će se promijeniti. Bila sam toliko ljuta što sam djevojčica da bih noću plakala u krevetu, moleći se da mi Bog dozvoli da prođem ispod duge."

Buntovnica

Nilofarine godine kao „dječaka" obiljeležile su njenu adolescenciju i probudile u njoj buntovni duh, zbog kog je osnovala grupe u školi koje su učile djevojčice promjenama u njihovom tijelu.

To joj je i omogućilo da studira u inostranstvu, u Indiji, i oblikovalo njene stavove o braku.

„Bilo je mnogo prosaca, čak i kad sam bila veoma mlada, ali moj otac je uvijek bio zaštitnički nastrojen prema meni. Govorio bi: 'Neće se udati sada. Završiće studije i onda će izabrati.'"

Nilofar se na kraju udala 2016, sa 19 godina.

Na neki način, kaže ona, njen muž joj je pomogao da ispuni prazninu koju joj je ostavio otac kad je umro godinu dana ranije.

„On, naravno, ne može da zamijeni mog oca, ali je bio i još mi je veliki oslonac."

Bjekstvo

Nilofarina porodica se proširila i oni su se preselili u Kabul, glavni grad, gdje su otvorili lanac prodavnica namještaja.

Na vrhuncu, ove prodavnice su zapošljavale i do 300 ljudi, većinu žene koje nisu imale hranitelja.

Ali 2021. godine, kad su talibani počeli da zauzimaju teritorije, a Amerikanci i njihovi saveznici se pripremali da se povuku iz Avganistana, Nilofarina porodica je uvidjela da je došlo vrijeme da počne da se krije.

Kad je haos zavladao ulicama Kabula, potražili su utočište u sigurnoj kući blizu njene firme, dok su njena majka i sestre ostale na drugoj strani grada van domašaja.

Nilofar je govorila za međunarodne novinare željne informacija iz prve ruke o tome šta se dešava na terenu tokom previranja.

Jedan od tih novinara, mladi poljski novinar, pitao je Nilofar da li su ona i njena porodica na nekom spisku za evakuaciju koji bi joj omogućio da napuste zemlju: „Rekla sam mu da nisam", priseća se Nilofar, „a on mi je rekao: 'Daj mi sat vremena'."

Ubačena je u grupu na Vocapu i dobila instrukcije da dođe na međunarodni aerodrom u Kabulu za 24 časa, noseći samo dva ranca.

„Moja majka je bila tamo sa Svetom knjigom u rukama i to je poslednji put da sam vidjela majku, svoj dom…"

Novi život

Nilofar i njena porodica trenutno žive u Poljskoj, zemlji o kojoj su znali vrlo malo prije nego što su se ukrcali u taj avion.

Ipak, uprkos poteškoćama, uspjela je da postane aktivistkinja za ženska prava u domovini i svijetu.

Putovala je u Brisel, Njemačku i SAD, gdje je dijelila vlastita iskustva.

Prisjećajući se drastično podijeljenog života, Nilofar kaže da je on bio „istovremeno blagoslov i prokletstvo".

„Bio je prokletstvo u smislu da me je ostavio slomljenu. Ne mogu do kraja da budem žena, a ne mogu do kraja da budem ni muškarac. Ali je i blagoslov, zato što sam iskusila obje strane, zbog čega sam postala ova jaka žena kakva sam danas."