Kad pomislite šta to našu vrstu razlikuje od životinja, smisao za humor je vjerovatno visoko na listi - volimo da se smijemo, uživanje u tome nam djeluje kao nešto urođeno.

Zapravo, bebe stare samo tri mjeseca se kikoću kad njihovi roditelji prave grimase, a već sa osam meseci nauče kako da lice, tijelo i glas koriste da zasmiju odrasle.

Roditelji kasnije brzo primijete da se njihovo dijete pretvorilo u pravog komičara, nekog ko se namjerno igra sa stvarima za koje zna da ne bi smio - i to sve uz osmijeh.

Međutim, novo istraživanje pokazuje da ljudi možda nisu usamljeni u ljubavi prema smišljanju neslanih šala.

I životinje umiju da zadirkuju jedna drugu.

Izabel Laumer, istraživačica Kalifornijskog univerziteta u Los Anđelesu (UCLA), gledala je sa kolegama više od 75 sati snimaka velikih majmuna u međusobnoj interakciji i uobičajenim dnevnim aktivnostima.

Veliki majmuni su naši najbliži živi rođaci i u njih spadaju orangutani, šimpanze, bonobo majmuni i gorile.

Pripadnici sve četiri vrste, snimljene u zoološkim vrtovima, primijćeni su kako začikavaju jedni druge.

Istraživači su izdvojili 18 različitih vrsta zadirkujućeg ponašanja: U pet najčešćih su podbadanje, udaranje, ometanje kretanja, udarac čitavim tijelom i povlačenje.

Neki majmuni su ispred lica drugih iznova i iznova mahali dijelom tijela ili predmetom, pa i, u slučaju orangutana, čupali krzno jedno drugom.

Psi mogu biti podstaknuti na igru sporim prilaženjem, a onda naglim bježanjem od njih

„Često smo viđali kako se mladunče šunja iza odraslog primjerka, zauzetog trebljenjem krzna drugog majmuna, potom ga podbada ili udara, ponekad ga čak prepavši", kaže Laumer.

„Zatim čekaju i gledaju kakva će biti reakcija odraslog. Meta će ih obično samo ignorisati i zato će oni istrajavati u začikavanju, čak i pojačavati ga sve više, zbog čega će biti teško ignorisati ga, sve dok ponekad ne udare u odraslog čitavim tijelom."

Ovo začikavanje veoma je slično onome koje usvoje mala djeca.

Bilo je namerno, provokativno, uporno i sadržalo je elemente iznenađenja, igre i čekanja na reakciju mete, smatraju istraživači.

Ljudski ekvivalent bi mogao da bude plaženje jezika, a potom bježanje da bi se procijenila nečija reakcija.

Ovaj stil zadirkivanja može predstavljati čak i osnovu za komplikovanije oblike humora.

„Zbijanje šala kod ljudi zahtijeva prilično složene kognitivne sposobnosti", kaže Laumer.

„Potrebni su vam teorija uma (sposobnost da se zamisli svijet iz nečije tuđe perspektive), poznavanje društvenih normi, sposobnost da se anticipira reakcija drugih i da se razumije kršenje očekivanja drugih", kaže ona.

Budući da su sve četiri vrste velikog majmuna sposobne za razigrano zadirkivanje, to sugeriše da je smisao za humor mogao da postoji kod našeg poslednjeg zajedničkog pretka, koji je živio pije 13 miliona godina.

Međutim, mnogi naučnici vjeruju da je humor mnogo rasprostranjeniji u životinjskom carstvu od ovoga.

Na primer, u knjizi Čovjekovo porijeklo, biolog Čarls Darvin sugeriše da bi i psi mogli da imaju smisao za humor.

„Ako se štap ili neki sličan predmet baci psu, on će ga često odnijeti na kratku udaljenost, potom se spustiti na zemlju sa njim blizu sebe, gde će čekati dok mu se gospodar ne približi da ga uzme", piše Darvin.

„Pas će ga tada uzeti i trijumfalno otrčati, ponavljajući isti manevar i očigledno uživajući u šali."

Vukovi i druge vrste srodne psima takođe izgleda da dijele ove osobine vezane za igru

Svako ko ima psa možda je i sam primijetio da oni tokom igre proizvode zvuk poput zadihanog frktaja, koji gotovo zvuči kao smijeh.

U studiji iz 2005. godine, životinjska bihejvioristkinja Patricija Simone puštala je snimke zvukova pasa u skloništu za pse.

Ona je otkrila da slušanje psećeg „smijeha" opušta pse u skloništu i čini ih manje nervoznim.

Mark Bekof, profesor ekologije i evolucione biologije na američkom Univerzitetu u Koloradu, kaže da je decenijama sakupljao podatke koji pokazuju da se psi upuštaju u zadirkujuće ponašanje slično onom koje su demonstrirali Laumer i njene kolege.

Na primjer, kad pokušava da navede inače nevoljnog psa na igru, pas bi mogao da priđe drugom sa opuštenim, nehajnim korakom, prije nego što naglo otrči od njega.

„Vidio sam to kod pasa, lisica, divljih kojota i divljih vukova", kaže Bekof.

Štaviše, Bekof kaže da je tokom karijere slušao priče o mnogim vrstama koje se ponašaju kao šaljivdžije.

Među njima su čak i konji, azijski crni medvedi i tropski papagaji, a postoje čak i dokazi da pacovi uživaju u dobroj šali.

U međuvremenu, drugi istraživači su primijetili da delfini proizvode zvuke radosti dok se kobajagi tuku, a da slonovi trube od uzbuđenja dok se igraju.

Neki papagaji su poznati po tome da iz zabava vole da zadirkuju druge životinje, na primjer zviždeći porodičnom psu i zbunjujući ga.

Poslednje decenije, Džefri Burgdorf, vanredni istraživački profesor na Univerzitetu Nortvestern u SAD, živi od golicanja pacova.

Kad ih neko golica, pacovi skviče visokim tonom sličnom kikotu.

Oni se potom vrate i traže još, a čak mogu da nauče da se igraju žmurke, sve za „nagradu golicanja", prema radu druge grupe na Univerzitetu Hambolt u Berlinu.

Sada Burgdorf i njegov tim njihove nalaze koriste za unapređenje liječenja depresije.

„Saznali smo da su životinje najkoncentrisanije kad prave ove vokalizacije", kaže Burgdorf.

Primijećeno je da pacovi prilikom golicanja ispuštaju visoki „kikot"

„Moj mentor, neuronaučnik Jak Panksep, uvijek bi govorio da je igra đubrivo za mozak, i to je istina", kaže Burgdorf.

„Njihovi mozgovi se time povezuju, prave nove sinapse i prirodne veze. I zato mislim da nam to govori da smo tim razigranim raspoloženjima najbolja verzija sebe."

Međutim, iako pacovi očigledno vole da budu golicani, da li je njihov visoki kikot zaista dokaz da posjeduju smisao za humor?

Većina dokaza da životinje imaju smisao za humor prevashodno je anegdotske prirode, jer je sprovedeno vrlo malo studija velikih razmjera.

Teško je takođe znati zašto se neka životinja upušta u određenu vrstu ponašanja.

Da li se majmuni u Laumerinoj studiji prosto igraju neslanih šala ili pokušavaju da smanje napetost, pokrenu na igru ili čak samo privuku pažnju?

„Da li mislim da životinje posjeduje smisao za humor? Da, mislim da ga posjeduju, ali je to teško dokazati", priznaje Bekof.

„Na primjer, nailazio sam na domaćinstva sa dva psa, gdje u vrijeme hranjenja jedan pas otrči do prednjih vrata i počne da laje. Drugi potom otrči tamo da vidi ko je došao, dok prvi pas brzo otrči nazad i pojede svu njegovu hranu.

„Dakle, mogli biste da kažete da je to iskazivanje smisla za humor, ali je prvi pas možda samo otkrio da će tako doći do više hrane", kaže Bekof.

A tu je i pitanje kakav evolucioni smisao bi humor mogao da ima kod životinja.

Kod ljudi se vjeruje da se smijeh razvio kao način da se pojedinci lakše zbliže.

Ima li, na kraju krajeva, boljeg načina za sticanje prijateljstva nego kad se sa nekim podijeli dobra šala?

Da li je moguće da humor služi istoj svrsi i kod životinja?

„Kod ljudi, humor može da posluži za probijanje leda, uklanjanje društvenih barijera i učvršćivanje veza", kaže Laumer.

„Ne znamo da li je isto kod čovekolikih majmuna ili drugih životinja, ali to jeste moguće.

„Da bismo znali zasigurno morali bismo da testiramo i posmatramo više grupa primata i drugih životinjskih vrsta."

Izvor RTCG