Emanuel Makron zna kako da dospije na naslovnice. Međutim, da li je francuski predsjednik, koji je svojevremeno NATO nazvao klinički mrtvim, zaista bio ozbiljan kada je ranije ove nedjelje rekao da Evropa ne treba da odbaci opciju slanja kopnenih trupa u Ukrajinu da bi spriječila Rusiju da pobijedi u ratu?

Je li to bio probni balon, spontana izjava bez prethodnog dogovora sa saveznicima, ili početak prave strateške debate?

Kao i uvijek, Makronova bazuka je pogodila nekoliko meta: primoravši evropske partnere da razmotre koliko daleko su spremni da idu kako bi spriječili rusku pobjedu; izvršen je pritisak na SAD da nastave sa naoružavanjem Ukrajine, uzdrmala je ruskog predsjednika Vladimira Putina, uzvratila na njemačke kritike o skromnom francuskom doprinosu za pomoć Kijevu; a takođe je i svojevrstan pokušaj da uhvati nespremnim domaće protivnike u predstojećoj kampanji za izbore za Evropski parlament.

Francuski predsjednik prije svega želi plašt lidera evropske i zapadne podrške Ukrajini u trenutku kada američku pomoć koči republikanska blokada u Kongresu u ime Donalda Trampa prije američke predsjedničke izborne kampanje.

Prvo da navedem činjenice: Makron je govorio u ponedjeljak nakon što je predsjedavao samitom savezničkih država za podršku Ukrajini na kojem se uglavnom razgovaralo o načinima za ubrzanje isporuka oružja i municije Kijevu. Lideri su razgovarali o mogućnosti da zapadne vojne snage igraju ulogu u Ukrajini, mada ne u borbi, kazalo je nekoliko učesnika.

Budući da, prema istraživanjima, žestoko zaostaje za Nacionalnim okupljanjem uoči evropskih izbora u junu, Makron možda smatra da je za njegovu partiju najbolja nada da se ogrnu ukrajinskom zastavom braneći evropske vrijednosti, a da svoje protivnika svrsta na stranu Rusije

U završnoj konferenciji za novinare, on je poslao dvije snažne (i nove) poruke. Prva: Uvjereni smo da je poraz Rusije neophodan za stabilnost i bezbjednost u Evropi". I druga: "Odlučni smo da učinimo sve što je potrebno koliko god dugo da je potrebno" da pomognemo Ukrajini da prevagne.

Njegovo pominjanje kopnenih trupa uslijedilo je kao odgovor na pitanje o izjavi slovačkog premijera Roberta Fica, poznatog skeptika po pitanju Ukrajine, koji je kazao da je povjerljivi pripremni dokument "koji izaziva jezu niz kičmu" uključivao mogućnost da pojedine EU i NATO saveznice pošalju kopnene trupe. Makronov odgovor je bio da se o toj temi razgovaralo "slobodno i direktno". On je dodao: "danas nema konsenzusa za slanje kopnenih snaga na zvanični, priznati i odobreni način. Međutim u jednoj dinamičnoj situaciji, ništa ne treba isključiti. Učinićemo sve što je potrebno kako Rusija ne bi pobijedila u ovom ratu".

Njegov komentar je implicirao da već postoji zapadni vojni personal u Ukrajini na tajnim lokacijama. Njemački kancelar, Olaf Šolc, dovoljno je rekao kada je odbio slanje krstarećih raketa "taurus" u Ukrajinu jer bi to zahtijevalo pomoć i prisustvo njemačkih vojnika.

Javna je tajna u vojnim krugovima da SAD, Velika Britanija i Francuska imaju aktivne specijalne snage u Ukrajini prvenstveno u obavještajnim i misijama za obuku, kao i u oblasti sajber odbrane. Vojni savjetnici i civilni podizvođači su takođe prisutni u manjem broju kako bi pomogli u održavanju i podršci zapadnih oružanih sistema, a biće ih potrebno još kada Ukrajina konačno dobije dugo obećavane bombardere F-16.

Ideja o raspoređivanju zapadnih borbenih trupa ili aviona na frontu ostaje tabu tema jer bi ih to dovelo u direktni konflikt sa Rusijom, što bi potencijalno izazvalo treći svjetski rat.

Portparol Kremlja Dmitrij Peskov je odmah upozorio da u tom slučaju rat između Rusije i NATO-a ne bi bio samo mogućnost već "izvjesnost".

Zapadni saveznici uključujući SAD, Njemačku, Holandiju pa čak i Poljsku, vodećeg antiruskog jastreba, odmah su kazali da ne namjeravaju da šalju trupe u Ukrajinu, nagovještavajući da ih je Makronov komentar iznervirao. Kijev je žurno saopštio kazao da traži bržu dostavu oružja i municije, a ne vojnike.

Zamjenik njemačkog kancelara Robert Habek nagovijestio je jedno objašnjenje Makronove izjave, kada je uzvratio: "Ako mogu da uputim savjet - dajte više oružja". Berlin i Pariz, navodno najbliži partneri upuštaju se u sve brutalniju igru svaljivanja krivice ko je iznevjerio Ukrajinu.

Šolc je pozvao druge evropske zemlje da slijede primjer Njemačke, pozivajući se na podatke koje je prikupio Kiel Institute za svjetsku ekonomiju prema kojima je Njemačka do sredine januara ove godine pružila vojnu opremu vrijednu 17,7 milijardi eura, što je druga najveća cifra iza SAD, dok je Francuska dala samo 640 miliona eura. Francuska osporava te brojeve i tvrdi da je vojna pomoć koju je pružila u periodu od 2022. do 2023. godine vrijedna 3,2 milijarde eura, uz još do 3 milijarde eura obećanih za ovu godinu.

Makron se narugao Njemcima, a da ih pritom nije direktno prozvao, kada je kazao da "mnogi od onih koji danas govore "nikad, nikad" su isti oni koji su prije dvije godine govorili "nikad nikad tenkovi, nikad nikad avioni, nikad nikad rakete dugog dometa. Dozvolite mi da vas podsjetim da su pojedini za ovim istim stolom prije dvije godine govorili "poslaćemo vreće za spavanje i šljemove". Svi evropski lideri treba da budu dovoljno skromni i priznaju da su često kasnili 6 do 12 mjeseci, kazao je on.

Za Makrona je tipično da kada mijenja poziciju on često pretjeruje u suprotnom pravcu, dijelom u naporu da izbriše sjećanja na njegov prethodni stav. Kada je u pitanju Ukrajina, upravo je on bio taj koji insistirao na razgovorima sa Putinom dugo nakon što je Moskva pokrenula punu invaziju i koji je tvrdio da Rusija ne smije biti ponižena čak iako njena artiljerija zasipa ukrajinske gradove.

Francuski lider se iskupio u govoru u Bratislavi prošle godine, izjavivši da je trebalo da zapadnoevropski lideri poslušaju svoje srednjoevropske kolege, koji su dugo upozoravali na agresivne namjere Rusije. Sada je otišao korak dalje i pokušao da se pozicionira kao glavni evropski protivnik Putina.

To mu može pomoći na domaćoj političkoj sceni - gdje je nepopularan i nema apsolutnu većinu u parlamentu - da svoje ekstremno desne i ekstremno lijeve protivnike, Marin le Pen i Žan Lika Melanšona, predstavi kao apologete Putina podložne ruskoj propagandi. Le Penova, čija je tadašnja stranka Nacionalni front uzela ruski bankarski kredit 2014. godine i koja je uživala u fotografisanju sa Putinom tokom predsjedničke kampanje 2017, protivila se sankcijama na naftu i gas i snabdijevanju oružjem. Melanšon je optužio Makrona da neodgovorno vodi Francusku ka ratu između nuklearnih sila.

Budući da, prema istraživanjima, žestoko zaostaje za Nacionalnim okupljanjem Le Penove uoči evropskih izbora u junu, Makon možda smatra da je za njegovu partiju najbolja nada da se ogrnu ukrajinskom zastavom braneći evropske vrijednosti, a da svoje protivnike svrsta na stranu Rusije.

Međutim, čak i iskusni državnik poput bivšeg ministra inostranih poslova Ibera Vedrina kritikovao je predsjednika zbog "besmislenog" komentara, koji su odbacili njegovi evropski partneri, i za koji je kazao da će Putinu poslati signal slabosti umjesto da ojača evropsku odlučnost protiv Rusije.

Dakle, da li je Makron pogriješio što je pokrenuo tu temu? Ne mora da znači. Postoji mnogo mogućih uloga koje bi zapadne snage mogle igrati u Ukrajini osim borbenih: upravljanje terminalima za satelitske veze, uklanjanje mina, obuka novih ukrajinskih regruta, popravka i održavanje oružja, podrška obavještajnim aktivnostima i sajber bezbjednost, zaštita fabrika oružja, popunjavanje praznina za ukrajinske snage u medicinskim i prehrambenim uslugama kako bi se oslobodilo više vojnika za front.

U širem smislu, Makron je bio u pravu što je pokrenuo strateško pitanje o tome koliko je zapad voljan da ide daleko da bi spriječio Rusiju da pobijedi. Nadajmo se da će izazvati stvarnu debatu o tome kako osigurati da Ukrajina pobijedi.