Premijerom političke drame „Ruski konzul“, snimljenom po njegovom istimenom romanu iz 1988. u režiji Miroslava Lekića, koji zajedno sa Igorom Bojovićem potpisuje i scenario, u nedjelju je svečano završen 52. Fest, a razgovor sa Draškovićem vođen je posle novinarske projekcije filma, na kojoj je do bio prve aplauze.

Radnja se događa 1973, kada srpski doktor-psihijatar Ilija Jugović poslije smrti pacijentkinje u Beogradu, po kazni partije, odlazi u Prizren, gdje dobija posao ljekara opšte prakse u lokalnoj bolnici. Tu upoznaje profesora istorije Ljuba Božovića, samozvanog Ruskog konzula, naizgled psihijatrijskog pacijenta koji tvrdi da će uskoro “Rusija opet postati Rusija, a Kosovo će opet biti srpsko“.

Na Kosovu, u komunističkoj Jugoslaviji, Božović uobražava da se u njega uselio duh Ivana Stjepanoviča Jastrebova, davno umrlog konzula carske Rusije na Kosovu, pa u Đakovici, u svojoj kući, otvara konzulat carske Rusije, piše ruskom caru, Tolstoju, Dostojevskom…Protiv njega se okreću lokalni albanski moćnici, prikriveni separatisti, kao i članovi Komunističke partije i kadrovi na položajima…

“Razmišljam da li smijem da se upustim u avanturu pisanja nastavka i kako to da izvedem. Morao bih da vaskrsnem Ljuba Božovića, pitajući se šta bi on danas zatekao na Kosovu, koga bi krivio za nesreću i mržnju na ovim prostorima, da li bi i danas bio konzul carske Rusije, a i gdje bi otvorio konzulat, jer u Đakovici više ne postoji Srpska ulica, niti ima njegove kuće u toj ulici”, kaže pisac i političar koji je i sam više od trideset godina značajno obilježavao političke događaje i život na ovom prostoru.

Na pitanje može li u nekom „krokiju“ da predoči šta bi sa Ljubom Božovićem bilo danas i gdje on vidi ključ cijele priče o Kosovu, Drašković ističe da bi trebalo analizirati sedamdesete godine prošlog vijeka, kada se odvija radnja „Ruskog konzula“, tada Srbe sa Kosova potiskuje združeni fanatizam i albanskih i srpskih staljinista, maoista, titoista, a taj poredak uspostavljen je još 1945. i trajao je sve do pada Berlinskog zida.

Posebno se iznova treba osvrnuti, kako smatra, na raspad Jugoslavije.

“Propagandni štabovi koji su ubili Jugoslaviju, izvršili su lobotomiju nad ljudima u toj već nepostojećoj zemlji, locirajući da njeni narodi nikada nisu htjeli tu državu nego da im je ona nametana od strane političkih elita. Nije tačno. Jugoslavija je bila san, ideja nacionalnih elita i Slovenaca, i Hrvata, i Srba, i Crnogoraca u Austrougarskoj, cijeli vijek prije nego što je stvorena 1918. godine. Narod je želio ujedinjenje, to su ljudi istog slovenskog porijekla, a Jugoslavija je ubijena, nije umrla prirodnom smrću. I danas ogromna većina ljudi na prostoru te nekadašnje države žali za njom”, objašnjava Drašković.

“Kosovo i Albanci su zasebna priča. Zbog činjenice da ogromna većina Albanaca nikada nije iskreno prihvatala Jugoslaviju, da ne plasiramo neistinu koja se stalno ponavlja, da je i ostali narodi nisu htjeli. Albanci su biliti tuđinci u toj državi Slovena, njihova težnja da se ujedine sa matičnom abanskom državom bila je potpuno razumljiva. Ali, prepreka tome decenijama poslije Drugog svjetskog rata bio je diktatorski teroristički režima Envera Hodže, i za Albance je Jugoslavija bila bolja mogućnost”, ističe Drašković.

Jugoslavija je na određeni način, kako kaže, prikazivala i magičnu moć Amerike da veliki broj Albanaca prihvati Jugoslaviju kao svoju državu.

„Religija nikada nije bila naglašeno ukorenjena u tom narodu, većina Albanaca bili su muslimani, ali su mnogi bili i pravoslavci i rimokatolici, naročito u Albaniji“, ističe on.

Poslije 1945, kako podsjeća Drašković, i na Kosovu i Metohiji propagirano je bratstvo i jedinstvo, i navodi primjer miniranje crkve u Đakovici, koje je bilo „zbog bratstva i jedinstva“.

“Sjetimo se zločina tih fanatika, srpskih staljinista, maoista, titoista. Na Savindan, 27. januara 1949, po naređenju srpskih komunista, minirana je u Đakovici crkva-zadušnica za nekoliko hiljada srpske djece. A ta djeca su pomrla od gladi i studeni kada se 1915. srpska vojska sa kolonama civila povlačila preko Kosova i Albanije ka Jadranskom moru. Od cigala te crkve ozidani su javni toaleti u Đakovici. Taj zločin ne treba zaboraviti, jer se zbog takvih i sličnih stvari naše bratimljenje završilo kako se i moralo završiti”, kazao je on.

Drašković objašnjava da je pravi „recept“ za ovaj prostor možda bio u tome da stvaranjem Jugoslavije svi narodi postanu Jugosloveni.

“To bio san regenta Aleksandra Karađorđevića, ujedinitelja i osnivača Jugoslavije. On je bio pod snažnim utiskom riječi koje mu je 1919. godine u Parizu uputio amerčki predsjednik Vilson: „Aleksandre od Jugoslavije, srećna vam Jugoslavija, ali sada morate postati i Jugosloveni, kao što su svi u Americi postali Amerikanci“. Otpori tome su bili mnogi, najžešći, nažalost, u srpskom narodu, srpskoj crkvi prije svega, i u onoj nacionalnoj eliti koja je lila suze za „Crnom rukom“ i projektom velike Srbije koja će biti stvorena krvlju, okupacijom cijele Bosne, djelova Dalmacije, Slavonije. Posljedica toga je da do njhovih moždanih režnjeva nikada nije mogla da dođe ideja da je Jugoslavija bila najveća moguća Srbija”, rekao je Drašković.

Ali, kako navodi Drašković, Aleksandar je pravio grešku što je pokušavao da Jugoslovene stvara silom, naredbom da moraju svi da se pišu kao Jugosloveni.

“Ta greška je možda i posljedica velikog uticaja koji je na njega imao Niko Bartulović, Hvaranin, Dalmatinac, književnik, koji mu je kao jedan od vođa nacionalističke jugoslovenske omladine, čija je politička ideja bila ujedinjenje svih Južnih Slovena u jednu državu, govorio: „Vaše veličanstvo, svi nacionalizmi, i hrvatski, i srpski, i muslimanski, i slovenački su maligni i razbijajući, samo jedan nacionalizam je ujediniteljski i civilizacijski, to je nacionalizam Jugoslavena“. Aleksandar je vjerovao u to isto, a Niko Bartulović je u Splitu bio idejni tvorac OJUN- e, Organizacije jugoslavenskih nacionalista”, naglasio je Drašković.

I vi ćete danas u Hrvatskoj, kod ovog dijela naroda zatrovanog ustaškom ideologijom, koji je u manjini, ali je bučan, čuti da je sada najveći naprijatelj, odjednom, ponovo ORJU -a i orjunaši. To više nisu ni srbokumunisti ni srbočetnici, najveći problem su sada ponovo orjunaši, jer se u Dalamciji među Hrvatima javlja jugonostagija.

Najbolji opcija za Kosovo, ako zbog političkih fanatika, posebno 90-tih godina više apsoluto nije mogao da se stvori normalan suživot između Srba i Albanaca, smatra Drašković, bila je ponuda u Rambujeu.

“Poslije ubistva velike Jugoslavije, u Rambujeu je ponuđeno da Kosovo u okviru Srbije i tadašnje Jugoslavije uživa status veoma visoke autonomije, koji bi bio manji od nezavisnosti. Srbija bi zadržavala određeni značajan broj policijskih i vojnih snaga, suverenitet i institucije države Srbije, a Albanci bi dobili svog predsjednika i ustav, i svoje institucije. Mnogo je ideja tada bilo ponuđeno, čak i dva paralelna pravna sistema. Ali, sve je to Slobodan Milošević odbio u Rambujeu”, priča Drašković.

“U filmu „Ruski konzul“ postoji scena kada se doktor Ilija Jugović, koga komunisti pošalju da robija zbog zločina koji nije počinio, sretne u zatvoru sa albanskim zatvorenikom koji je tu zbog separatizma, i njih dvojica se zbliže. U nekim drugim okolnostima mogli bi da budu prijatelji, braća, a političke okolnosti i agitprop su ih postavili na različite strane. Uprkos tome, ostali su ljudi”, kaže Drašković.

Ali, ni film, kao ni njegov roman, kako ističe, ne pokušavaju da se bave potencijalnim političkim rješenjima.

Jedina mogućnost izaći iz problema koji su sada još aktuelniji je biti i ostati čovjek, uprkos svim politikama i različitim stranama. U „Ruskom konzulu“ Ljubo Božović ne prodaje svoju kuću, kad je ubijen, ni njegovi sinovi u romanu ne prodaju kuću svog oca Ljuba Božovića, ni Srbima ni Albancima”, kaže Vuk Drašković.

Posveta maestralnom Žarku Lauševiću

Lik Ljuba Božovića je posljednja uloga Žarka Lauševića, a kako stoji na špici, film „Ruski konzul“ je posvećen ovom glumačkom velikanu koji je preminuo novembra prošle godine.

“Prvo sam vidio nedovršenu verziju filma, Laušević je odigrao nezaboravnu rolu Ljuba Boškovića, posljednju u svom životu, rolu konzula carske Rusije Ivana Stjepanoviča Jastrebova. I s pravom je ovaj film posvećen njemu, ima mnogo razloga za to”, kaže Drašković.

Junake njegovog romana igraju i Nebojša Dugalić (doktor Ilija Jugović), Svetozar Cvetković, Visar Viška, Paulina Manov, Danica Radulović, Enver Petrovci, Mensur Šavkiu…

U ovom filmu, jednu od posljednjih uloga ostvario je i veliki jugoslovenski i makedonski glumac Meto Jovanovski.

Izvor:CDM