Anđela se školovala u Italiji, odabrala je pješadiju, a ono što je mnogima strah - padobranski skokovi - njoj je gotovo rutina.

U emisiji Mladovanje na Televiziji Crne Gore (TVCG) ispričala nam je da je jedan od glavnih motiva koji su je opredijelili za vojnu akademiju bio taj da nije navikla na uobičajen život, već je tražila nešto mnogo dinamičnije.

“Nešto što spaja i sport i obrazovanje. Još od malena se pojavila ta volja i želja za vojnom ili policijskom akademijom i u adolescenciji sam shvatila i saznala od meni bliskih ljudi da postoji taj konkurs za vojne akademije. Volim da se našalim i da sam možda u djetinjstvu gledala previše krimi serija, tako da me taj poziv izuzetno privlačio”, kaže Anđela.

Privlačila poglede sugrađana

Neizostavna je bila podrška porodice, ali i ponos koji su osjećali: “Međutim, s 18 godina odlučiti se da odem u drugu zemlju, da učim drugi jezik i školujem se na drugom jeziku kod njih je izazivalo neizmjerni strah, prije svega za mene kako cu se snaći, da li ću uspjeti u tome, ali mislim da su oduvijek bili moj oslonac i podrška i toga nikada nije izostala”.

No, privlačila je poglede sugrađana koji su se, kaže, nerijetko iznenađivali “da upravo jedna ženska osoba je pripadnik VCG”.

“Mada mogu da kažem da se posljednjih godina ljudi itekako navikavaju na osobu ženskog pola upravo u ovoj uniformi i mogu da kažem da makar na njihovim licima čitam prijatno iznenađenje, makar što se tiče sugrađana i prijatelja koji me vide u uniformi”, priča Anđela.

Zanimalo nas je i da li se ikad pokajala zbog odabira profesije: “Pa znate kako, ako se probudite u 4.30 ujutro, pod punom vojničkom opremom, maskirani, sa šljemom na glavi, puškom o vrat, naravno da sam se zapitala da li ja to mogu i da li to vrijedi toga. Neke aktivnosti, preprepka, neka nezamjenjiva iskustva na akademiji i na poslu, to ništa ne mogu zamijeniti i smatram da sam itekako donijela pravu odluku”.

Terenska obuka bila je, kaže, vrlo zahtjevna, i iziskivala je mnogo vremena, odlučnosti i istrajnosti.

“Iziskuje i spremu, ali mislim da niko nije rođen spreman. Od prvog dana akademija do danas ja sam jedna osoba koja se izuzetno promijenila na bolje, nadam se, stekla sam toliko tog nekog iskustva koji jedan fakultet ne bi mogao da mi pruži”, kaže Anđela.

A koja je to najveća životna lekcija koju je naučila za vrijeme školovanja i na terenu i na akademiji?

“Da, osim toga da budemo istrajni, koliko se god činio život teškim, obuka, teren, da mi to možemo i da smo sposobno ali isto tako me naučila akademija da nijesam sama, da iako kao oficirka, osoba na komandnoj poziciji ja donosim odluke ali da su tu osobe koje će mi pomoći u bilo kom momentu”, kaže naša sagovornica.

Žene nijesu krhke

Iza sebe već ima nekoliko skokova padobranom, pa su ona i njena koleginica tim činom dokazale da su “žene generalno sve, osim krhke”.

“Da smo sposobne da itekako odgovorimo zadacima koji su do sada bili određeni isključivo muškim osobama. Što se tiče padobranstva imali smo tri skoka. To su bili pripremni skokovi da bi nam kasnije omogućili usavršavanje na drugom kursu. Smatram da je to jedno najgore i ujedno najbolje iskustvo mog života iz više razloga, a najviše zato što sam uradila ono što sam mislila da ne mogu da uradim. I to sam uradila naravno sa strahom. Ne mogu da lažem da nijesam imala, bilo je dosta straha, dosta sumnje u samu sebe, ali to sam sve prevazišla i ponosna sam na sebe što sam uspjela da uradim kurs do kraja”, priča Anđela.

Mladim ljudima savjetuje da uvijek imaju volju i da ne odustaju, bez obzira na prepreke.

“Znam koliko nešto može biti teško i neizvodljivo, ali ako istraju i ostanu uporne tom snu da će im se isplatiti. Poručila bih svakoj mladoj djevojci da zauzima mjesto za sebe, da ne preza ni od čega, da je itekako sposobna i odradi bilo koji posao na svijetu, a narocito u VCG. Smatram da su nam potrebne i eto da ih nekoj skorijoj budućnosti očekujemo”, kaže Anđela.

Školovala se u Italiji, za koju kaže da je slična, a opet različita u odnosu na Crnu Goru: “S kolegama iz Italije sam imala korektan odnos koji se poboljšavao i sad imam prijatelja koje ću opet sresti kroz mirnovne misije. Što se tiče kadeta sa drugh akademije tu je bilo ne mogu da kažem odbojnosti, ali neka distanca, koja se kasnije prevazišla jer su sve kulture različite, trebali smo da damo vremena jedni drugima”.

Crna Gora, kaže, jeste mala, ali su mnogi, poput kolega iz Saudijske Arabije, “znali za malu Crnu Goru, velikog srca”.

“Znali su gdje se nalazi i u s sklopu koje smo države nekad ranije bili i bili su zainteresovani da čuju sa moje tačke gledišta kako se ovdje živi, koji su naši običaji, tradicija, Vojska Crna Gora...”, kaže Anđela.