Helen Keler - žena koje nije dozvolila da je nemogućnost govora, sluha i vida zaustave u namjeri da postane jedna od najvećih prosvetiteljki i humanitarki 20. vijeka.

Rano detinjstvo i bolest koja je uticala na tok njenog života

Rođena 27. juna 1880. u Tuskambiji, Alabama (SAD), Helen Keler je bila starija od dvije ćerke Artura H. Kelera, farmera, urednika novina i veterana Vojske Konfederacije, i njegove supruge Ketrin Adams Keler, obrazovane žene iz Memfisa.

Bolest koja je uzrok Heleninih daljih zdravstvenih posljedica je verovatno bila, prema mišljenju savremenih medicinskih stručnjaka meningitis, šarlah ili encefalitis (retko i ponekad opasno oticanje mozga). Bolest nije bila neizlječiva, ali je trajno uticala na njeno zdravlje - Helen je ostala gluva, nijema i slijepa sa nepune dvije godine.

Nije imala formalno obrazovanje do sedme godine, a pošto nije mogla da govori, razvila je sistem komunikacije sa svojom porodicom tako što je osjećala njihove izraze lica. Roditelji su uvidjeli da je njima, a prvenstveno Helen, neophodna stručna pomoć i tada u njihov život ulazi En Salivan - njena učiteljica i doživotna mentorka.

Prve riječi koje je naučila

En je koristila dodir da nauči Keler abecedu, oblikovavši slova svojm prstima na njenom dlanu. Riječi je učila po sličnom principu, tako što bi En dala Helen da opipa određeni predmet, da bi joj potom na dlanu pokazivala od kojih se slova sastoji.

En je odvela Helen do pumpe za vodu i stavila joj ruku pod mlaz vode. Dok je hladna voda šikljala preko jedne ruke, ona je u drugu ruku ispisala reč "v-a-t-e-r" prvo polako, a zatim brzo. Odjednom, signali su imali značenje u Heleninom umu. Znala je da se "voda" odnosi na ono što teče preko njene ruke. Zatim je otrčala, savila se i dodirnula zemlju i zatražila da joj En pokaže na dlanu šta to znači. Do kraja tog dana je naučila 30 riječi.

Obrazovanje, naučni i aktivistički rad

Godinu dana kasnije, Salivan je dovela Keler u školu Perkins u Bostonu, gdje je naučila da čita Brajevu azbuku i piše na specijalno napravljenoj pisaćoj mašini. Sa četrnaest godina otišla je u Njujork na dvijje godine gde je poboljšala svoje govorne sposobnosti, a zatim se vratila u Masačusets da pohađa Kembridž školu za mlade dame.

Čuveni Mark Tven, impresioniran pričom o Helen, pozvao je svog bogatog prijatelja Henrija Rodžersa da finansira njeno dalje obrazovanje. Helen Keler je imala koeficijent inteligencije od 160. Bila je prva gluva i slijepa osoba koja je stekla fakultetsku diplomu. Na Radklif koledžu je diplomirala sa pohvalom 1904. godine.

Tokom studiranja, Helen je takođe počela da radi na svojoj prvoj knjizi "Priča mog života", koja je kasnije postala klasik.

Helen je imala dvije pisaće mašine, jednu običnu, drugu na Brajevom pismu. Koristila je pisaću mašinu za pisanje knjiga, pisama i članaka. Kao jedina osoba u to vrijeme koja je uprkos svom invaliditetu uspjela da stekne sve te vještine, ona je počela da piše o slepilu kroz razne članke, a kasnije kroz svoja mnoga publikovana dela. Sem knjige "Priča mog života", napisala je i  "Optimizam" (1903), "Svijet u kome živim" (1908), "Svjetlost u mojoj tami i moja religija" (1927), "Dnevnik Helen Keler" (1938) i "Otvorena vrata" (1957).

U toku svog književnog rada, 1913, počela je da drži predavanja (uz pomoć prevodioca), prvenstveno u ime Američke fondacije za slepe. Ova predavanja su je vodila širom sveta.

Helen, koja je već bila glasni zagovornik osoba sa invaliditetom, suosniva američku fondaciju za slepe u inostranstvu za podršku veteranima Prvog svetskog rata oslepelim u borbi. Ova organizacija kasnije postaje "Helen Keller International" i proširuje svoju misiju na rešavanje uzroka i posledica sljepila, neuhranjenosti i lošeg zdravlja širom svijeta.

Proputovala je svijetom i sastajala se sa velikanima toga doba

Tokom sedam putovanja između 1946. i 1957. posetila je 35 zemalja na pet kontinenata. Ona se sastala sa svetskim liderima kao što su Vinston Čerčil, Džavaharlal Nehru i Golda Meir.

Godine 1955, kada je imala 75 godina, krenula je na jedno od svojih najdužih i najzahtevnijih putovanja: petomjesečnu turneju dugu 40.000 milja kroz Aziju. Gdje god da je putovala, donijela je ohrabrenje milionima slijepih ljudi.

Njen širok spektar političkih, kulturnih i intelektualnih interesovanja i aktivnosti omogućio je da upoznaje ljude u svim sferama života. Među svojim prijateljima i poznanicima imala je vodeće ličnosti s kraja devetnaestog i početka dvadesetog veka. Među njima su Elenor Ruzvelt, Džon F. Kenedi, Endru Karnegi, Henri Ford i mnogi drugi.

Do smrti je bila posvećena advokaturi za slijepe i slabovide

Helen je doživjela moždani udar 1960. godine, a od 1961. pa nadalje, mirno je živela u Arkan Ridžu, svom domu u Vestportu, Konektikat, jednom od četiri glavna mjesta na kojima je živjela tokom svog života.

Helen Keler je umrla 1. juna 1968. u Arkan Ridžu, nekoliko nedelja prije svog 88. rođendana. Njen pepeo je stavljen pored njenih saputnica, En Salivan Mejsi i Poli Tomson, u kapeli Svetog Džozefa u Vašingtonskoj katedrali.

Senator Lister Hil iz Alabame održao je hvalospjev tokom javne komemoracije rekavši da će ona živjjeti sve dok čovek može da čita i dok se pričaju priče o ženi koja je pokazala svijetu da hrabrost i vjera nemaju granice.