U stvarnosti za mene je ključni problem to što je u crkvi posljednjih godina došlo do sistematskog gušenja slobode govora. Mislim da je to destruktivno za samu crkvu. Problem broj jedan srpskog društva i crkve je nacionalizam. On sprječava crkvu da bude vjerna svojoj osnovnoj misiji da propovjeda jevanđelje, koje ne poznaje nacionalne granice i eksplicitno je protiv takvih podjela, ocijenio je docent Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Univerziteta u Beogradu Vukašin Milićević i kao profesor i kao sveštenik bio je disident. On je jedan od rijetkih, ako ne i jedini koji javno kritikuje Srpsku pravoslavnu crkvu i čiji stavovi su prilično prihvaćeni kod vjernika.

”Ovdje kod nas u regionu su zapravo vjerske zajednice jedni od glavnih promotera nacionalne mržnje. Smatram da crkva mora da poziva na preispitivanje prije svega postupaka sopstvenog naroda, a ne da sprovodi diskurs autoviktimizacije koji spriječava suštinsko pomirenje regiona koji je i dalje u poluratnom stanju. Mi smo ljudi koji dijelimo jezik i porijeklo i nemamo bliže od onih sa kojima smo ratovali pre 30 godina. Zato je važan ekumenski rad”, rekao je Milićević za beogradski nedeljnik Radar.

Milićević se protivio izbacivanju teorije evolucije iz obrazovnog sistema, zbog čega mu je oduzeta parohija i mjesto urednika na crkvenom radiju. Potom je odbio zahtjev patrijarha SPC Porfirija da se odrekne svojih stavova, a bio je i među kolegama sa fakulteta koji su kritikovali miješanje Sinoda Srpske pravoslavne crkve u izbor dekana Bogoslovskog fakulteta, o čemu je javno govorio.

U vrijeme pandemije Milićević je kritikovao stav nekih sveštenika da je pričešćivanje istom kašikom jedino ispravno i sasvim bezbjedno, pa mu je patrijarh zabranio sveštenodejstvo i javne istupe. Ostao je da radi na fakultetu gdje su mu sugerisali da se ne kandiduje za vanrednog profesora, već samo za izbor u isto zvanje.  Komisija za izbor je napisala nedvosmisleno pozitivan referat, ali na sjednici Vijeća fakulteta niko nije glasao za referat, čak niko ni od njegovih potpisnika. Time je, kako smatra, praktično okončan i njegov rad na fakultetu.

Visok nivo nesposobnosti da se prihvati drugačije mišljenje

Milićević je dodao da mu se čini da crkva ide suprotno od pozicija koje su ranije bile veoma otvorene, kada je ekumenizam u pitanju.

”Problem je i što je to loše za položaj naše crkve i na međupravoslavnom planu. Pravoslavna crkva je podijeljena poslije rata u Ukrajini. Naša crkva je prije petnaestak godina imala veliki autoritet u tom svijetu, a to danas nije slučaj. Veoma je opasno što crkveni ljudi često govore u kategorijama kojima se služe nacionalistički političari, pa govore o izdajnicima i stranim plaćenicima u sopstvenom narodu, samo zato što drugačije misle. To pokazuje visok nivo nesposobnosti da se prihvati drugačije mišljenje, a bez toga nema napretka”, navodi Milićević.

Prema njegovom mišljenju, religija mora da ima mjesto u javnom prostoru, jer je to jedini način da se spriječi njena zloupotreba.

”Najgore je kada je sve siva zona. U prirodi hrišćanske vjere je da obrazuje zajednicu. Hrišćanska vjera se i manifestuje kao zajednica, kao crkva. Takva zajednica ne samo da mora da se odriče svakog nasilja, već mora i da mu se aktivno suprotstavlja. Neophodno je da se suprotstavi svakoj diskriminaciji. Veoma je loše da crkva u ovom društvu zauzima sve konzervativnije stavove. Opasno je, jer ta vrsta konzervativizma je danas i globalna prijetnja”, objašnjava Milićević.

On smatra da su početkom 21. vijeka “kao da smo se vratili 300 godina unazad u period prije Francuske revolucije”.

”Za mene su vrijednosti prosvetiteljstva i borbe za socijalnu i ekonomsku emancipaciju suštinski inspirisane hrišćanstvom, iako su se njihovi promoteri borili protiv crkvenih institucija koje su bile ispražnjene sopstvenog sadržaja i smisla. Za mene su velika inspiracija lijevo orijentisani hrišćanski teolozi i aktivisti iz Južne Amerike, ali i iz drugih djelova svijeta. Ne želim da se nametnem bilo kome, a pogotovo ne crkvi. Ne želim da na silu radim u crkvi. Pored toga što je nemoguće, to je i besmisleno. Ako tamo nema mjesta za mene, kao što se pokazalo da nema mjesta na Bogoslovskom fakultetu, ja se neću gurati. Samo želim da mislim i govorim i koliko je moguće živim u skladu sa svojim uvjerenjima, jer je to čin odgovornosti, ne samo prema sebi, već i društvu i zemlji koju volim, ali i prema Bogu, bar tako vjerujem. Imao sam mnogo promašaja, ali svojim jedinim uspjehom, kada je reč o hrišćanskoj strani moje ličnosti, smatram to što mogu da kažem da nikoga ne mrzim”, poručuje Milićević.

Povezivanje Crkve sa političkom moći je destruktivno

On je kazao da autonomija institucija koje pripadaju javnom prostoru, a nisu političke ustanove, veoma je važna zbog zdravlja društva.

”U te institucije spadaju i crkva i vjerske zajednice koje mogu biti društveno konstruktivne ako su vjerne onome što bi zaista trebalo da jesu. U tom smislu odvojenost crkve od države nije moderno načelo nego je to nešto što postoji od kada je hrišćanstvo nastalo. Crkva treba da bude odvojena od političke moći, jer crkva, tako eksplicitno piše u Novom zavjetu, treba da bude zajednica međusobnog služenja, a ne vladanja jednih nad drugima.Politička moć razara suštinu crkve. Da bi crkva bila društveno konstruktivna, potrebno je da izbjegne iskušenja uplitanja u mreže političke moći”, smatra Milićević.

On je rekao da pozivanje na “simfoniju politike i crkve” pokazuje elementarno nepoznavanje istorije Istočnog rimskog carstva i njegovih vjerskih i političkih tradicija.

”Istoriju pravoslavne crkve, naročito onu drevnu, pisali su ljudi koji su često upravo zbog toga što su željeli da misle i žive u skladu sa svojim uvjerenjima bili na meti ondašnjih državnih i crkvenih vlasti. Neki od njih su zbog toga izgubili živote, što smo dobrim dijelom danas zaboravili. I takvi ljudi su mi inspiracija. Kod nas je povezivanje crkve sa političkom moći i njenim nosiocima destruktivno, kako za samu crkvu tako i za društvo u cjelini. Opravdano se čini da se na taj način nepočinstvima moćnika pribavlja jedna vrsta moralne i verske legitimacije. Tako se uspostavlja jedno novo klasno društvo koje liči na frankenštajna kapitalizma i feudalizma. Kod nas nema tržišta zato što nema razlike između političke i ekonomske moći. Vlasnički odnosi se sve više pretvaraju u lične odnose. Ovdje moćnici posjeduju savjest ljudi i žele da je u što većoj mjeri kontrolišu, baš kao što su u feudalizmu savjest i vjernost vazala bile u rukama njihovih seniora. Nagrada za tu vrstu pokornosti bilo je bogatstvo i raspolaganje životima drugih ljudi i to ja vidim sada i u našem društvu. Da se sve više i jasnije to ocrtava kod nas primjeri su brojni. Poslednji primjer su decembarski izbori”, navodi Milićević.

Pozivanje na jedinstvo bez različitosti i kroz suspenziju rasprava o tome kuda ide ovo društvo, znači njegovu destrukciju.

”To isto važi i za crkvu. Zato sam riješio da opet javno istupim i ponovo ću istupati. Kada bi naše društvo bilo pojedinac koji je došao kod mene da se ispovedi, mislim da bi mi rekao da tuče svoju ženu, a ja bih mu odgovorio da prestane da pije. Brlja kojom je opijeno naše društvo zove se nacionalizam”, poručuje Milićević.

Izvor:Aktuelno.me