Osobne granice su, prema objašnjenju terapeutkinje, pojam koji opisuje naš doživljaj sebe i jedan prostor u kojem postojimo kao zasebna bića u odnosu na druge.

“Taj osjećaj, ono dokle dolazim ‘ja’ je zapravo mjesto na moje osobne granice. Ona se mogže definisati na više načina i odnosi se i na moj emocionalni aspekt i na moj fizički aspekt na kraju krajeva, na mentalni aspekt intelektualni i duhovni aspekt”, pojašnjava Marica Grgurinović.

Dodaje da što bolje poznajemo vlastite osobne granice i sve ono što jesmo unutar tih granica, s time lakše možemo doći u kontakt s tuđim osobnim granicama i svim onim što ta druga osoba zapravo jeste.

“Poznavanje tog dijela samoga sebe je kao i poznavanje sebe uopšte, pomaže razumijevanju uopšte dinamike odnosa, šta je to što ja donosim u taj odnos, kako funkcionišem ununtar njega i to je sada puno šire područje odnosa međuljudskih uopšteno”, kaže terapeutkinja.

Postavljanje tih granice, ističe, kreće od samog početka.

“U razvojnoj psihologiji znamo za razdoblje kada se fetus beba rodi , ona onda nema osjećaj odvojenog entiteta ‘ja i mama’, nego postoji nešto što se zove simbioza zapravo i taj osjećaj ‘sve sam to ja’. Ne postoji taj mentalni koncept, nego jednostavno ta jedna percepcija jedinstva. U tim najranijim razdobljima, čak negdje do prvi par mjeseci, beba još živi u tom jedinstvu i ima osjećaj da sve što svijet je i sve što doživljava, proizilazi iz mene’. Tu počinje nastajati polako kroz iskustvo, kroz interakciju najčešće s mamom, počinje se razvijati prvo nešto što se zove ‘kožniself’, odnosno osjećaj na kožnoj razini, da postoji razlika onoga što je unutar mene i moje kože i tog nečeg što dolazi izvana, kao što je mamin dodir, mamine ruke, mamina dojka i slično, i tu počinje ta neka fizička granica”, objašnjava.

Kazala je i kako nedostatak određenih iskustava u djetinjstvu može uticati na naše partnerske odnose kasnije u životu. Na pitanje zašto u partnerskim odnosima nesvjesno tražimo poznate obrasce vezivanja, čak iako su bolni, terapeutkinja odgovara:

“Prvo, zato što način na koji smo naučili vezati se u prvom odnosu, u primarnom odnosu, u ovom slučaju pričamo najčešće o mami, iako ne mora nužno biti mama, to je doslovno progamiranje našeg mozga. Naš um, naš neurološki sistem, zapravo gradi veze na temelju tog prvog iskustva. To je print, to je program. On je naravno nesvjetsan, on je prirodan, on se mora dogoditi. Znači, mi kao sisavci, kao biloška bića, mi imamo nagon za vezivanje. I s obzirom na to da nam je to matrica, mi s tom matricom odlazimo u svijet.”

Iako s tom matricom ulazimo u sve odnose – prijateljske, poslovne, susjedske – međutim, u partnerskim odnosima je to, kaže Grgurinović, specifično jer tu najviše dolazi do izražaja primarni odnos.

“Nesvjesno, ali opet prirodno teži ravnoteži i teži tome da joj bude dobro, a iscijeli nešto ako bi nešto pošlo po zlu, da to poravi. Mi imamo prirodnu tendenciju da idemo prema dobrome, želimo za sebe dobro. Međutim, ako jedino ono što ja znam moj način vezivanja koji može biti siguran, a može biti i nesiguran. Ako je siguran, onda super – imamo super, stabilne odnose, nisu idealni, jer ne postoji idealno. Ako je nesiguran, ulazimo u područje drame, toksičnih odnosa, razvoda, raznoraznih zadovoljstava koje onda na različite načine rješavamo”, pojasnila je Grgurinović.