Između bolnice i prometnog autoputa koji vodi ka francuskoj obali Mediterana, ušuškalo se prostrano, zidom ograđeno imanje koje je zapravo neobično prihvatilište.

To je sirotište koje ima jedinstvenu namjenu - i jedno je od ukupno tri u mreži koja se zove Orfeopolis.

Naziv je složenica francuske riječi za siroče i grčke reči polis, koja znači grad.

U njima se brinu o djeci koja su ostala bez majke ili oca koji su služili u policiji.

Neka su ostala bez oba roditelja.

U svakom od tri sirotišta smješteno je oko 70 djece.

Ali, Orfeopolis brine o oko 1.000 siročadi.

Mnogi žive sa jednim roditeljem ili rođacima, ali im je i dalje potrebna stalna psihološka ili finansijska podrška.

Njihovi roditelji su umrli od bolesti, ili su poginuli u oružanim i bombaškim napadima i nesrećama prilikom obavljanja policijskih dužnosti, a česti su i slučajevi samoubistava usled depresije ili posttraumatskog stresa.

U Francuskoj svake godine samoubistvo izvrši između 50 i 70 policajaca.

Oko 20 djece uzrasta 10 do 8 godina živi u sirotištu na periferiji grada Agda.

„Uprkos njihovim ličnim tragedijama, za ovu djecu je od vitalne važnosti da budu uključena u društvo i zato pohađaju lokalne škole i hrane se u kantinama kao i ostali", direktor ustanove Kristof Bart kaže za BBC.

„Mogu da pozovu drugove u centar i ključno je da ne dozvolimo da budu isključeni iz društva".

Dječak po imenu Aleksandar slavio je rođendan tokom posjete BBC novinara ustanovi, a na proslavu je bilo pozvano i devetoro njegovih školskih drugova.

Djevojčicama i dječacima iz škole je dozvoljeno da dođu u Orfeopolis, ali ne i da prespavaju.

Od posebnog značaja je mreža socijalne sigurnosti koju sirotište pruža djeci.

O dvadesetoro djece stara se 28 zaposlenih, među kojima su i socijalni radnici koji su prisutni 24 sata, psiholozi, spremačice i kuvarice, sportski treneri, i nastavnici koji rade sa djecom po povratku iz škole.

Žive u četiri odvojena stambena bloka gdje zajedno kuvaju, objeduju i druže se.

Na spratu imaju zasebne spavaće sobe.

Postoje zajedničke prostorije za igru, dvorište i dobro opremljeni sportski tereni na otvorenom.

Primjenjuju se stroga kućna pravila o vremenu kada se ide na spavanja i korišćenju mobilnih telefona.

„Ono što je zajedničko ovoj djeci su bol i prevelika tuga. Radimo na tome - razgovaramo sa njima", kaže 30-godišnji socijalni radnik Luis Rodrigez.

„Ovoj djeci, koja su ostala bez jednog ili oba roditelja, snagu pruža to što mogu da razgovaraju jedni sa drugima, jer su svi u sličnim situacijama i imaju ista iskustva".

BBC novinar je imao prilike da tri dana razgovara sa djecom, najpre u ovom sirotištu, a potom i u drugom, u Buržu, u centralnoj Francuskoj.

Sedamnaestogodišnja Elena je siroče od njene četvrte godine.

Njen otac bio je među prvim policajcima koji su stigli u koncertnu dvoranu Bataklan u Parizu posle terorističkog napada u novembru 2015. godine.

Te noći, u koordinisanim oružanim napadima širom grada, ubijeno je oko 130 ljudi, od kojih je 90 nastradalo u Bataklanu.

Elena kaže da ne zna da li je njen otac kasnije izvršio samoubistvo zbog užasnog iskustva i svega što je vidio te noći, ali priznaje da joj je sirotište pružilo mogućnost da zaliječi dušu.

„Posle očeve smrti, i meni i mojoj majci bilo je veoma teško.

„Nisam mogla da budem kod kuće i dolazak ovdje mi je pružio izvesnu stabilnost", kaže ona.

„Danas bih bila mnogo gnjevnija da nisam dobila svu ovu podršku.

„Sada sam sposobna za život i uskoro ću početi da radim kao socijalna radnica".

Bijes je riječ kojom se najčešće opisuje stanje djece kada dođu u sirotište.

Dvanaestogodišnja Ambre obožava sport i trenira sa lokalnim fudbalskim timom kad god može.

Kada joj je otac umro od raka, nije imala nikog da se o njoj brine, i ovdje je već četiri godine.

„Bila sam veoma bijesna kada sam stigla", sjeća se ona.

„Bilo mi je veoma teško.

„Ali sada sam mnogo smirenija i ovo mjesto smatram mojim drugim domom".

Neka od siročadi su braća i sestre i vikendom idu kući kod roditelja ili rođaka, ali nemaju svi takvu podršku porodice.

Neka djeca sa kojima sam razgovarao duboko su zastrašena njihovim iskustvima.

Psihološkinja Lora Lamik, koja osam godina radi sa djecom u Agdu, kaže da im pruža priliku da razgovaraju sa njom „u povjerenju, ali slobodno i bez ustezanja".

„To je važno jer su izgubili njihove voljene. Svima je teško da pričaju o smrti, a djeci još više.

„Ali mi im pomažemo da zaliječe rane i napredak se vidi po njihovim ocjenama u školi i boljem emocionalnom stanju".

Tri sirotišta Orfeopolis imaju na raspolaganju ukupan godišnji budžet od 15 miliona evra.

Veći dio sredstava se obezbjeđuje donacijama, a godišnje priloge daje 38.000 policajaca.

Organizacija postoji više od 100 godina.

Prvo sirotište je osnovano posle ubistva dva policajca o čijoj djeci nije imao ko da se stara.

Gradonačelnik Agda, bivši policajac, dao je zemljište besplatno.

I danas su članovi Upravnog odbora visokorangirani policijski službenici koji ga redovno posjećuju zajedno sa političkim zvaničnicima.

Pojedina djeca krive policiju za smrt njihovih roditelja i potiskuju ogorčenost.

Međutim, uprkos očiglednim opasnostima policijskog posla, druga djeca žele da krenu stopama roditelja.

Sirotište u Buržu posebno priprema djecu koja žele da se pridruže policiji.

Pomaže im da se pripreme za prijemni ispit, organizuje rigorozne sportske aktivnosti i praksu u obližnjem sjedištu policije.

Aleksandr Revelo, koji ima 18 godina, kaže da je za njega prirodno da postane policajac.

Njegov otac je bio policajac koji je učestvovao u potragama i akcijama spasavanja u planinskim predjelima.

U jednoj od takvih akcije se okliznuo, pao i poginuo.

„Nije riječ o poštovanju imena mog oca ili nešto slično. Radi se o zaštiti ljudi i njihovoj sigurnosti".

Svake godine oko 150 mladih je spremno da napusti Orfeopolis jer se smatra da su fizički i psihički dovoljno jaki da sami žive.

Iz Unije policajaca Engleske i Velsa, koja predstavlja skoro 150.000 policajaca, rekli su za BBC, da iako ima dobrotvornih organizacija koje pružaju podršku porodicama policajaca, ne postoji ništa što bi moglo da se uporedi sa onim što je urađeno u Francuskoj.

Nekada su postojala sirotišta za djecu britanskih policajaca, ali su zatvorena kasnih 1940-ih i ranih 1950-ih.

Novinarima se veoma rijetko odobrava pristup francuskim sirotištima, a ovo je bila prva posjeta stranih izvještača.

Predstavnici mreže Orfeopolis su objasnili da su željela da istaknu značaj programa koji daje rezultate i koji bi mogao da posluži kao primjer drugim zemljama.