Matija Mato Zmajević (1680 – 1735)
Matija Mato Zmajević je rođen u Perastu, koji je morao napustiti sa svojih 30 godina, nakon ubistva jednog uticajnog rivala u rodnom mjestu, štićenika Venecije. Njemu i još trojici Peraštana, kolovođama, Mlečići nikad nisu dozvolili povratak kući premda je bio njihov čovjek.
Glava mu je bila ucijenjena na 3.000 dukata unutar mletačke teritorije a na 4.000 izvana. Kakav je bio gnjev venecijanske uprave vidi se po naredbi da se kuća na obali u Perastu, u kojoj su kolovođe našle zaklon, sravni sa zemljom
U egzilu je postao čovjek Petra Velikog.
Borio se na ledenim rijekama i morima za njegove interese. Rukovodio je izgradnjom ruske rječne flote. Potopio je Šveđane, svjetsku silu, vještim manevrom profesionalca u zoru.
Odlikovan je ordenom Aleksandra Nevskog.
Posle smrti imperatora bio je pozvan iz Tavrova, gdje je rukovodio pripremama flote za rat s Turskom, na sahranu u Peterburg: jedinstvena, drugima nedostupna čast.
Doživio je, zapravo, ne jednu nego dvije izuzetne protokolarne počasti, možda kao nijedan Crnogorac nigdje i nikada prije ni poslije uključiv krunisane glave. Na imperatorovoj svadbi sjedio je po njegovom boku, na upražnjenoj stolici, rezervisanoj po ruskom običaju za carevog oca. U jednoj potpuno drugačijoj atmosferi, koračajući za kovčegom ruskog cara, nosio je krst i krunu Romanovih kojom je bio krunisan Petar Veliki.
Okusio je, međutim, i gorčinu tamnice po dolasku na vlast Katarine II. Nakon smrti svog zaštitnika pao je u nemilost. Istorija kaže da se nije mirio s vlastohlepljem i pljačkom u mornarici, zapostavljenoj u novoj upravi.
Mato je drugi put u životu bio osuđen na smrt.
Umjesto da postanu zvijezda sudbine, njegove najbolje godine pretvorile su se u kajanje, mehaničko junaštvo i plač u tuđini.
Oslobođen je zbog nedostatka dokaza. (S. M. Solovjov piše: „Navodni dokazi da je Zmajević bio korumpiran i liste, koje je sastavio Njegova svjetlost, knez Menšikov, naprosto su mizerni.“)
Njegov brat, nadbiskup Vicko Zmajević, sagradio mu je grob u Zadru, ali Mato nikada nije položen u njega. Humka se nad njim slegla negdje drugo, u Moskvi.
Istoriji književnosti Matija je interesantan, kao i toliki drugi, zbog pisama ženi s pozicije svoje izgnaničke sudbine. Zbog tona viteza koji se obraća svojoj ženi u opravdanom ili neopravdanom gnjevu. Epistole o ljubavi i bolu otkrivaju njegovu dušu mnogo više nego nautički manevri, junaštva, dvoboji i prolivanje krvi na moru.
Izostanak Agnezinog odgovora iz Perasta na očajnička pisma, bez obzira što joj se muž obraća nježno i daje joj nadu u još jedan zagrljaj, činio ga je, kao što bi možda sve ljude, više ludim nego normalnim:
„Amatissima Consorte,
Budući meni zabranjeno i zapriječeno, nije čudo da od mene ne možete primiti mojijeh knjiga, ma prem čudo veliko je da ja vašijeh nijesam, mnogo jest vremena, primio. Ne vjerujem da me jeste zaboravili ali da cijenite da sam umro. Sa svem da pod zemljom nahodim se...“
I bio je pod zemljom. Pisao je u podrumu bez svjetla. Mnoga pisma su izgubljena, poput onog u kom traži od žene da mu spakuje u kovčežić kabanicu od grimiza („feraruo od scarlatta“), sakrije bodež i mali mač pa po kavaljeru Bući doturi u Carigrad. Umjesto da postanu zvijezda sudbine, njegove najbolje godine pretvorile su se u kajanje, mehaničko junaštvo i plač u tuđini
Carigradska tamnica Sedam kula ležala je „pod zemljom dvanaest skalina“ i bila namijenjena za najteže kažnjenike, odmetnute paše i vezire. Zmajević je preživio kugu.
Jedina utjeha u podzemlju bio mu je predak jednog velikog pisca, autora Ane Karenjine, grof Tolstoj s kojim je dijelio ćeliju, kasnije ruski ambasador u Carigradu.
Tolstoj je mladog Njeguša, čovjeka iz Boke, preporučio Petru Velikom.
Republika i carstvo
Njegoš je mislio da je ipak moguće opisati dva života admirala Zmajevića, ne zbog njihovih njeguških rođačkih veza, uostalom dalekih i labavih, nego zbog svoje romantičarske slabosti prema jednoj republici (Mleci) i jednom carstvu (Rusija).
Možda jeste moguće a možda i nije. Pjesnik je oba mjesta obišao tek sto godina nakon smrti ovog svog plemenika, a za sto godina mnoge stvari se promijene, neke malo, neke mnogo a neke potpuno.
Radivoje Petrović je doživio vodu i travu, ljude i žene, kopno i nebo, jelo i piće Mletaka i Rusije, dakle, u promjenljivom svijetu. U toj rijeci, kao što je neko primijetio prije ili poslije njega, ne možeš se dvaput okupati. Volio je još jednu geografiju svog iskustva, Boku Kotorsku, carstvo ili republiku vode: „Boka je i Crna Gora tako spojena kao duša i tijelo, jedan narod i duh, jedan običaj i jezik, i jedan bez drugoga ne može ni živjeti ni umrijeti, i zato vas ja u srcu ne razlikujem od Crnogoraca“ (pismo Lazaru Mamuli, maj 1848).
U svakom slučaju pokušaj je dostojan pažnje, tim prije što je to prvi i, koliko je dosad poznato, jedini napor ovog našeg vjerskog pjesnika da se oba moguća života situiraju u kopnenoj zoni vasione. Ostali pokušaji, kao što je poznato, u najmanju ruku nose nesigurnu upitnost da li čovjek može živjeti dvaput, o čemu svjedoči poznato mjesto iz Luče mikrokozma (I, 37).
Pisma ženi nakon bitke
Zmajević je potukao i potopio Šveđane na moru u čuvenoj bici kod Ganguta (1717). Komandovao je sa 143 lakša broda i poslužila ga je ratna sreća. Bitku je, kao i tolike druge, formalno započeo Petar Veliki, da digne moral vojsci, ali se ubrzo povukao u pozadinu a nastavili su je profesionalci na čelu sa Zmajevićem.
„Admiral napadne švedsku obalu, razarajući nemilo“, tvrde ruski izvori.
Mato sam kaže u pismu rođaku Štukanoviću od 2. novembra 1717: „Švedska je u krvi i plamenu – i nama se neprijateljima sažalilo...“
Sa gledišta književnog zanata, bolje reći književne intuicije, mada se to hvata gotovo isto, mi slutimo da ga s barokom povezuje nešto dotle apstraktno, da nije čak ni muzika, a u isti mah i konkretno: riječ uhode, kud god se kretao u životu, visila mu je nad glavom kao Damoklov mač.
Rusi su ga zvali Matvej Hristoforovič Slavjanin, po ocu Krstu (Krilu) Zmajeviću, komandantu rodnog grada, braniocu Perasta od Turaka. Savremenici, Moskoviti i ljudi sa dvora, svjedoče da je pomagao ruske crkve šakom i kapom i zalago se za širu upotrebu narodnog jezika.
Pisci-vitezovi u baroku
Mato Zmajević, poput svog dalekog rođaka Danila Petrovića Njegoša, uprkos skromnosti zaostavštine, pripada plemenu vojnika i vitezova u baroknoj literaturi (Grimmelshausen, Cervantes, Wespazjan Kohowski, Paul Fleming, Jan Andrzej Morsztyn i dr.).
On je vjesnik i garant prije jednog svijeta, nego neke pojedinačne sudbine, makar i vlastite. Vjesnik decentralizovanog, globalnog sistema mišljenja i djelanja. Vjesnik rasute, decentralizovane moći, upotrebljive za ispunjavanje pukotina jednog nesigurnog svemira.
(Izvor:Vijesti)
