Sramota je juče hodala ulicama Banjaluke. Sramota i sram su tražili lica Milorada Dodika i njegove klike na Trgu Krajine. Ali oni nemaju ni srama ni sramote. Ni ljudskosti, ni civlizovanosti. Njihova lica su izobličena od mržnje. A ono što smo mogli vidjeti pod radnim nazivom “Srpska te zove”, bio je skup Dodikovih pristalica, koje su uz srpske i ruske zastave valjda pokazivali svijetu koliko su daleko od civilizacije.

Biti juče u Banjaluci značilo je hod kroz vrijeme. Unazad. Značilo je vraćanje na one ratne godine. Jer se u zraku moglo osjetiti kako se ratni narativ širi Banjalukom. Mržnja se mogla sjeći nožem. A za one kojima to nije bilo dovoljno, naravno, tu su bili renta-četnici, šatl mitingaška bratija na iznajmljivanje iz Srbije i Crne Gore, koja još od litijaškog pokreta u Crnoj Gori iz ljeta 2020. cirkuliše onim što se zove “srpski svet”, a na šta Dodik pledira kad poziva i Anu Brnabić i Milicu Stamenkovski-Zavetnicu i Aleksandra Vulina i ostalu bratiju da objašnjavaju svijetu nepotrebnosti-kako srpski narod nije genocidan, a onda obmanjuju isti taj narod da je Rezolucija o genocidu u Srebrenici osuđuje cijeli jedan narod.

Zašto Dodik laže srpski narod?

A ta Rezolucija zbog koje su navodno napravili ovaj miting govori sve, samo anatemiše cijeli jedan narod.

Ali čekajte, sramnom mitingu prethodila je još sramnija sjednica Narodne skupštine RS-a na kojoj su sve srpske stranke, bez obzira da li su na vlasti ili u opoziciji, jednoglasno usvojile izvještaj koji negira genocid u Srebrenici.

Ponavljam, jednoglasno usvojen izvještaj – od Vukanovića, do Dodika. Od PDP-a, preko SDS-a do SNSD-a. A što suštinski pokazuje da u srpskom nacionalnom korpusu u manjem bh. entitetu ne postoji opozicija. Postoji vlast i postoje pretendenti na vlast. Opozicije nema. To potvrđuje i gradonačelnik Banjaluke, a čiji narativ ni u uncu nije različit od Dodikovog. Zapravo po svemu – od populizma do nacionalizma Draško Stanivuković jeste mladi Dodik.

Prvo institucionalno negiranje genocida

No, treba kazati i ovo – skupštinski zaključci u RS-u su prvo sistematsko negiranje genocida od uvođenja Zakona o zabrani negiranja genocida i zločina koji je nametnuo bivši visoki predstavnik Valentin Incko. Naime u odluci Skupštine RS-a između ostalog stoji i ovo:

“Narodna skupština RS usvaja Izvještaj Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine u kojem piše da se u Srebrenici nije dogodio ni pojedinačni zločin genocida, niti genocid uopšte.“

Pa se onda u izvještaju, kao i u zaključcima navodi da termin genocid “ne može biti prihvaćen i da je netačan“. Dalje se ističu sramne i neljudske tvrdnje kako je broj ubijenih između 1.500 i 2.000, a da je maksimalni broj ubijenih 3.000, čime se značajno umanjuje broj ubijenih u horskom i institucionalnom revizionizmu.

Ovime je Skupština RS-a zvanično, kolektivno i gotovo konsenzusom prekršila zakon, pa će biti posebno zanimljivo vidjeti šta će po tom pitanju učiniti Tužilaštvo, SIPA-a ali i međunarodna zajednica.

“Pojma vi nemate koliko nas ima“ – zvuče posebno zlokobno riječi Željke Cvijanović, koja itekako aludira na to da se velikosrpska elita krije iza mase zaluđenog plebsa, a koji je uz zastave Rusije na obećanjima i lažima o ruskoj sili na Dunavu, spremna ići do kraja.

A kraj je šta?

Ili preciznije, kraj je kome?

Dodiku i njegovoj kamarili koja je današnji dan pretvorila u dan srama ili državi Bosni i Hercegovini kao koliko-toliko funkcionalnoj zajednici?

Dodikova bruka i grijeh

Pa ipak u jučerašnjem danu srama treba izdvojiti, a koga drugog nego Milorada Dodika, koji je prvo na skupštini RS-a kazao:

“Hoćete li naći ijednog Srebreničana koji je stradao u samoj Srebrenici. Stradali su oni koji su probijali, to je vojnički posao bio…“

Zaista, zaista nema riječi za ovo verbalno zlo koje je izašlo iz Dodikovih usta dok se on slobodno i bahato sprda sa ubijenim ljudima i porodicama ubijenih Srebreničana u genocidu.

Možda je najbolji odgovor na Dodikovo huljenje dala Kada Hotić, potpredsjednica NVO Pokret “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, koje je za Dodika kazala:

“Može pričati šta hoće (Dodik), samo veliki grijeh pravi što zavarava svoj narod. Bruka se sve više i više. Nekada je govorio da je izvršen genocid. Danas negira. Ili su ga pritisnuli sa svih strana i ove sankcije… Ide na sve ili ništa.”

I upravo tako, Milorad Dodik na baterije Aleksandra Vučića, “srpskog sveta” i ruskih proksija ovim mitingom najviše bruka Srbe i stavlja kolektivno breme genocidnosti oko vrata baš Srbima. Jer se, ponavljam, u Rezoluciji nigdje ne pominje ni Srbija, ni RS, niti srpski narod. Ali od čega bi i kako bi živio Dodik, kad ne bi negirao genocid i slavio ratne zločince? Bez toga je on ništa, prah i pepeo, seoska varalica i čovjek sjenka. E zato ova strašna manipulacija nad ubijenim Bošnjacima u genocidu i nad sluđenim srpskim narodom.

Zapravo, sve je onako kako treba da bude – na jednoj strani ljudi, na drugoj strani neljudi.

Ali ono što plaši jeste nekoliko stvari:

Prvo mnoštvo ljudi na Trgu Krajine koji su očigledno istomišljenici i zagovornici ove politike i drugo, a važnije, to je unisona ideološka matrica vlasti i tzv. opozicije u RS-u. Ova druga očigledno ne zna šta da radi i kako da unovči svoj politički kapital mimo oponašanja, mimikrije i četničanja.

I onda na koncu Dodikove riječi da je genocid bio “greška“, pazite sad “greška“, a ne genocid govore o tome kako Dodik vidi (srpski) svijet oko sebe.

Umjesto zaključka

Za kraj, ako kraja ima opisaću vam ukratko samo jednu priču iz arhipelaga srebreničkog užasa:

O streljanju zarobljenika na livadi u Orahovcu, na suđenju Beari, Popoviću i Dragi Nikoliću, svjedočio je još jedan od vozača, zaštićeni svjedok PW-101, poznat pod nadimkom Doktor.

Opisujući strijeljanje nevinih civila narečeni Doktor kaže u jednom trenutku:

„U toj hrpi, u toj gomili mrtvih tijela, koja više nisu nalikovala ljudskim, to je bila samo gomila mesa u komadima… A zatim se pojavilo ljudsko biće. Ja kažem ljudsko biće, ali je to zapravo bio neki dječak od pet-šest godina. To je bilo nevjerovatno. Nevjerovatno. Ljudsko biće je izišlo i počelo se kretati prema stazi, stazi na kojoj su, radeći svoj posao, stajali muškarci s automatskim puškama.“

„A zatim su sasvim iznenada oni spustili svoje puške i svi su se, do posljednjeg ukočili. A tamo je bilo samo dijete. Da se radilo o osobi od 70 ili 80 godina bilo bi to strašno, a kamoli o nevinom, slatkom djetetu. A to dijete bilo je prekriveno tkivom utrobe drugih ljudi. […] I kako se to dijete pojavljivalo iz gomile pogubljenih, govorilo je: ‘Babo!’ To je kako oni zovu oca. On je govorio: ‘Babo, gdje si?’“

Dječaka, koji se zvao Fahrudin Muminović, spasio je upravo svjedok Doktor.

A da li je greška, Milorade, dječak Fahrudin Muminović koji je po izjavi svjedoka preživo strijeljanje na livadi u Orahovcu dok je „bilo prekriven tkivom utroba drugih ljudi“? Da li je njegov život “greška“? Ili je ubistvo 8.372 nevina ljudska bića u Srebrenici “greška“? Ne, to je pravilo, princip i ime genocida i zato je neophodna Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici!

Piše:Dragan Bursać

Izvor:Al Jazeera Balkans