Oni koji pišu diplomske i master radove za novac čine to da bi zaradili, a studenti ih kupuju da bi bez mnogo truda dobili diplomu. Uzajamna saradnja, reklo bi se, ali pitanje je koga studenti na taj način varaju, sebe ili profesore?

Da li će student odlučiti da kupi rad zavisi od toga da li ima savjest i posjeduje li određene etičke norme, ukazuje profesorica Ružić. 

Etika je, ističe ona, ono što se smatra ispravnim, a kojim putem će poći student zavisi od osobe do osobe.

“U knjizi Luisa Alvina Deja “Etika u medijima- primjeri i kontraverze” ima odličan primjer u kojem autor opisuje da je jedan student u Americi plagirao seminarski rad, pa su na koledžu odlučili da mu daju drugu šansu i poslali ga na kurs iz Etike. Po završetku kursa uhvatili su ga u prepisivanju. Mislim da taj primjer najbolje ilustruje da kada je osoba formirana kao ličnost ne možete ga baš učiti etici jer se to usađuje u najranijem uzrastu”, objašnjava Ružićka.

Kupovinom radova, kako kaže Ružićka, studenti sami sebi nanose štetu.

“Kako će taj student ili studentkinja raditi u svojoj struci ukoliko planiraju da završe fakultet “lakšim putem” što je nemoguće. U principu student kada piše magistarski rad trebao bi da odabere temu koja ga interesuje i da napiše kvalitetan rad”, naglasila je ona.

"Društvo nas uči da idemo linijom manjeg otpora"

Na pitanje iz kojih razloga studenti biraju da idu linijom manjeg otpora, Ružićka kaže da je problem u samom društvu.

“Društvo nas uči da idemo linijom manjeg otpora. Živimo u maloj sredini gdje ljudi vole da se pohvale da su završili nešto preko veze. Šta onda možemo da očekujemo od mlađih generacija? Proces sticanja znanja je obostran proces i ukoliko druga strana ne želi da usvoji materiju koju nudite, profesor je u toj situaciji nemoćan”, kazala je Ružićka.

Profesorica Ružić kaže da nije bila u situaciji da sumnja u autorstvo rada iz razloga što studenti na njenim predmetima ne pišu teorijske radove, već su dužni sprovesti istraživanje.

“Na primjer, ili će napraviti polustrukturirane ili dubinske intervjue sa relevantnim sagovornicima ili kvantitativnu analizu sadržaja. Osobama koje nude usluge pisanja seminarskih ili magistarskih radova se ne isplati da analiziraju minimum 200 tekstova po kodnom listu koji sadrži 15 do 20 varijabli ili da pokušavaju da dođu do 10 sagovornika koji će odgovarati na pitanja”, ističe ona.

Objašnjava da nijedan rad nije prihvaćen iz prvog puta, već su studenti dužni napraviti ispravke.

“Mislim da su u težoj poziciji profesori koji mentorišu magistarske radove koji se zasnivaju samo na deskriptivnoj metodi, odnosno na pisanju na osnovu naučne literature i radova”, kazala je ona.

Ružićka ističe da je motiv da upiše fakultet kod svake osobe različit i neki će pokušati da se služe tom metodom, ali postavlja se pitanje - kako ćete braniti rad koji nijeste napisali?

“Članovi Komisije uvijek mogu studentu da postave pitanje na koje ne može odgovoriti i na takav način on sam sebe dovodi u nezgodnu poziciju”, ističe ona.

Usmena odbrana rada često razoruža studente

Profesori, prema mišljenju Ružićke, mogu da uvide da je rad naručen tako što prepoznaju sposobnosti i kapacitete studenta kroz praćenje njegovog rada tokom studija.

“Osim toga, svi projekti ili seminarski ili magistarski radovi se brane usmeno i na takav način možete prepoznati da li je studenta ili studentkinju zainteresovala tema ili je rad naručen”, kaže Ružićka.

Ona kaže da su reklame za pisanje radova veoma cinične poput "uloži u svoje znanje kupi bubicu", pa se na takav način šalje poruka da mladi mogu olakšati svoje obaveze, ali, kako smatra Ružićka, ipak su svjesni da ne mogu kupiti znanje.

Na jednoj stranici koja se bavi pisanjem seminarskih, diplomskih i master radova objavljeni su utisci studenata nakon odbrane radova koje su poručili preko njih:

"Samo da javim da je rad prošao kod profesorke, bez nekih zamjerki. Za isti rad potrebna mi je ppt prezentacija koju ću predstaviti na ispitu. Da li radite i prezentacije?"

"Odlično pišete radove, čak i ove zahtjevnije. Baš sam zadovoljna, dobila sam maksimalno poena"

"Pročitala sam rad, meni se čini odlično, javljam ti utiske profesora. Hvala, sad ću ti uplatiti novac"

"Sada sam bacila pogled i djeluje mi da ste uboli baš pravu temu, koju bih vjerovatno i sama izabrala"

Podgoričanka Danica ispričala je za portal RTCG da je u jednom periodu života dok je bila nezaposlena napisala diplomski rad za drugog, te da je za tu uslugu dobila novac. 

"Nisam sama došla do te odluke, zapravo me je jedna koleginica sa fakulteta pitala da li bih joj napisala rad, a da će mi za tu uslugu platiti koliko god bude potrebno", priča Danica.

Kaže da je u tom periodu bila u potrazi za poslom, pa je na to gledala kao mogućnost da zaradi novac.

"Obzirom da sam bila dobar i posvećen student, pisanje rada mi nije teško palo, već sam se jednako zainteresovala i posvetila pisanju i istraživanju kao kada sam radila isti za sebe", poručuje Danica.

Danica je kazala da je tu uslugu naplatila 50 eura, a da provjereno zna da drugi naplaćuju znatno više za pisanje diplomskog rada, naročito za master rad koji zahtijeva više truda. 

Profesorica Ružić smatra da studenti nemaju baš toliko novca da bi iz svakog predmeta naručivali radove.

Plagijat je, kaže Ružićka, lako prepoznati pomoću programa i aplikacija, ali opasnost predstavlja mogućnost pisanja radova pomoću vještačke inteligencije.

“Na studijskom programu Medijske studije i novinarstvo gotovo iz svakog uskostručnog predmeta studenti imaju istraživačke projekte. Plagijat je lako prepoznati, ali danas postoji opasnost da je rad napisan pomoću vještačke inteligencije. Međutim, pomoću programa i aplikacija moguće je utvrditi da li je rad zaista djelo studenta", objašnjava ona. 

Uspješna borba protiv prepisivača i plagijatora

Univerzitet je, naglašava Ružićka, usvojio mjere da se izbori protiv prepisivača i plagijatora.

“Prije provjere rada na plagijat student potpisuje izjavu o autorstvu, a imajući u vidu da je plagijat krivično djelo i da se radovi provjeravaju mislim da smo se uspjeli izboriti sa plagijatom”, tvrdi ona.

Poručuje da bi se trebalo isto tako izboriti i sa studentima i studentkinjama koji pokušavaju koristiti nedozvoljene metode u cilju polaganja ispita.

Predlaže da bi bilo čak dobro pooštriti kazne, jer je to, kako kaže, jedino što će uticati na studente i studentkinje.