Kako ispričati priču koja se nikom neće dopasti.
Znam šta je bilo 1995. godine. ali se i danas poslije toliko godina pitam zašto?
Moja je duša bila stara iako sam tada imala 11 godina.
Zašto?
Sadržaj nije preporučljiv za osobe mlađe od 16 godina.
Da li to znači da se ništa ne dešava ako zatvorimo oči?
Zločin u Srebrenici iz jula 1995. godine, jedini je na prostoru bivše Jugoslavije koji je pred međunarodnim sudovima okarakterisan kao genocid.
Koliko mojih vršnjaka je tada plakalo u strahu za život. Koliko njih je ostalo bez očeva i straije braće? Koliko njih je izgubilo majku, toplo krilo i majkine prste u kosi? Da li se neko pitao da li su gladni i gdje će provesti noći u kojima odjekuju pucnji I jauci nesrećnog naroda.
Bolni rastanci i poslednji zagrljaji sa svojm najdražim.
Jecaji majki čije sinove odvode u nepovrat.
Da li poslije svega? Genocida u Srebrenici, zla koje se dogodilo, nešto može biti upitno?
Niko od nas nije rođen da mrzi i ratuje. Da se koljemo i dijelimo međe! Istu zemlju i isto nebo pod kojim smo rođeni.
Jedno izvinite, nikada ništa ne može promijeniti, niti vratiti one koji su bezvoljno otišli u smrt.
Izvinjavamo se zbog nemoći, zato što nismo mogli da pomognemo. Bili smo još uvijek mali ljudi, a toliko veći od svih generala koji su sijali smrt, liječeći svoje frustracije i lične komplekse koji su ih učinili žednim krvi i nevinih života!
I jedni i drugi i sa ove i sa one strane!
Za manje od dvije nedelje, vojne snage su sistematski ubile više od 8.000 Bošnjaka (bosanskih Muslimana) - što je najgori čin masovnog ubijanja na evropskom tlu od kraja Drugog svjetskog rata.
Užasna tragedija koja će godinama proganjati istoriju Evrope.
Srebrenica logor smrti!
Kraj tužne price koja se nikome neće dopasti!
Ne ponovilo se ni u najcrnjim snovima, strahovima i slutnjama
Autor:J.M.
Komentari