Šta je nama Srebrenica? Za jedne – tuđa krivica. Ali: da li je baš tako? Jesmo li mi živjeli na Tasmaniji, lovili ribu i uzgajali manuka med za izvoz? Ili smo bili u državnoj zajednici bez čije vojske, tajne službe, oružja i novca niti jedan zločin u Bosni, pa ni Srebrenica, nije bio moguć. Crna Gora ima etičku odgovornost da glasa za Rezoluciju o Srebrenici; ima etičku odgovornost da bude kosponzor te Rezolucije. Samo jedna država na svijetu ima jače etičke razloge za to: Srbija.

Za druge je Srebrenica nešto što je „usmjereno protiv njih“. Ali Srebrenica je, nažalost, istina. A kako biste nazvali stanje u kojem istinu smatrate neprijateljskom silom? Aha, kapiram; svi volimo istinu, ali onda kada je to istina o drugima. Istinu o sebi doživljavamo kao prijetnju našim htijenjima i slici o sebi. A kako bismo nazvali htijenja i imidž zasnovane na laži?

U Fridkinovom remek-djelu The Exorcist, otac Damien Karas istjeruje demona iz djevojčice po imenu Regan. Borba sa Đavolom je teška, a Karasova vjera, u trenutku kada ulazi u obračun sa demonom, slaba. Karas je dijete crkve, ali i nauke: on je psihijatar u mantiji. Krivica koju osjeća razjeda ga: Karas optužuje sebe za to što je njegova majka umrla u bijedi i samoći, jer joj on, siromašni sveštenik, nije mogao pružiti bolju njegu.

Zlo se u The Exorcist predstavlja čas kao demon, čas kao demoni, u jednom trenutku čak i kao Đavo sâm. Ali Bog u filmu ostaje skriven, a istovremeno sveprisutan. On se ne ukazuje, čak ni na samom kraju. Ne postoji niti jedan kadar koji bi se mogao smatrati vulgarnom manifestacijom Boga. Čak i demon izgovara rečenicu kojom odbija “vulgarnu manifestaciju moći” – veličina The Exorcist u onome je što nije prikazano, koliko u onome što je prikazano na šokantan način, tako da nikada ne zaboravimo. Fridkin nije idiot, pa da pokuša prikazati Božiji lik. Mnogi savremeni holivudski reditelj, nažalost, jeste. Kod Kevina Smitha, recimo, Bog je žena. Vau, Bog je crnac! Hej, Bog je gej! – šta sve čovjek neće saznati ako ima pretplatu na Netflix. Fridkinov pristup temi je tako skrupulozan (navodno se i po završetku snimanja i montaže noću budio i telefonom pozivao scenaristu Blatija, sav u strahu da je nešto snimio pogrešno), da The Exorcist sadrži i najsuptilniju viđenu, prosto neodoljivu klerikalno-propagandnu scenu: trenutak kada Regan, koja je oslobođena od Đavola i koja se obreda egzorcizma uopšte ne sjeća, vidjevši svešteničku mantiju, zagrli čovjeka koji je nosi, jer nekako ipak zna da ona simboliše onoga koji je spasio.

Karas u sebi nalazi dovoljno snage i vjere da porazi Vraga: a to mora biti mnogo snage i mnogo vjere. On žrtvuje svoj život da bi spasio djevojčicin: veličina njegove žrtve ono je što će poraziti demona.

U trenutku kada Karas umire on se ispovijeda ocu Merinu, sa kojim je vršio obred egzorcizma. Karas se kaje za sve svoje grijehe i od Boga moli oprost. Scena ima duboko uznemirujući efekat jer Karas ne umire kao grješnik, nego kao pravednik, u aktu najvećeg herojstva za koje je čovjek sposoban. Pa ipak, on traži oprost, kao kakav silovatelj ili ubica. Jezuita Blati, koji je po vlastitom romanu napisao scenario, ostaje nepokolebljiv. Nema popusta: i pravednici su grješni. Ni najuzvišeniji akt nije dovoljan za spasenje, ako izostane milost Božija, koja je jedino što nas može spasiti.

Čak ni Isus, u čijoj službi je Karas umro, sa ovoga svijeta nije otišao bez trenutka sumnje. Dok se razapet na krstu odvaja od ovoga svijeta, on se pita gdje je njegov otac, zašto ga je napustio? U tom trenutku, vele, ukazuje se Hristova ljudska priroda. Implikacije njegova pitanja beskrajne su i uznemirujuće. Ni Isus, koji je na sebe upravo primio sve grijehe čovječanstva, sa ovoga svijeta ne odlazi za samodovoljnim, glupavim osmijehom pravednika.

Dvije hiljade i osam godina nakon Hrista, mitropolit srpske crkve u Crnoj Gori Amfilohije Radović, u odsustvu bolesnog patrijarha prvi čovjek crkve koja za sebe tvrdi da je hrišćanska, otišao je u posjetu čovjeku optuženom za genocid, masovna planska silovanja i ostale ratne zločine. Crkva je nakon tog posjeta izdala sljedeće saopštenje:

“Njegovo Visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Amfilohije, posle odslužene Svete Liturgije u crkvi Svetog Save, a po izjavljenoj želji g. Radovana Karadžića, posetio je u Specijalnom sudu u Beogradu, u petak, na praznik Bogorodice Trojeručice, zajedno sa đakonom Stevanom Rapajićem, g. Radovana Karadžića. Tom prilikom, posle osmodnevnog posta samo na vodi (koji je držao od dana njegovog hapšenja), g. Karadžić se ispovedio i primio Svetu Tajnu Pričešća.

Karadžić, inače, po njegovim rečima, već trideset godina upražnjava molitvu Isusovu: „Gospode, Isuse Hriste, Sine Božji, pomiluj me”, i na tom izvornom hrišćanskom molitvenom tihovanju i ispovedanju Hrista, zasniva svoj lični život i svoju lekarsku praksu.

Karadžić zrači optimizmom i nepokolebivom verom u Božiju i ljudsku pravdu”.

Da je čitav život brao ljubičice, pjesmom uspavljivao pčele i leptire, nad zemljom lebdio, strepeći da ne zgazi kojega mrava, a ne komandovao uništenjem desetina i stotina hiljada života, igrao se Boga mijenjajući sudbine miliona ljudi, sadistički se iživljavao nad gradovima i cijelim jednim narodom, saopštenje bi bilo neukusno i nadrealno, jer bi i tada Karadžić, kao i svako od nas, imao zbog čega da se kaje.

O čemu su tada pričali crkveni ljudi, kakva “molitva Isusova: Gospode, Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me”? Šta, Isus se sam sebi molio? Na kom “tihovanju i ispovedanju Hrista” je Radovan Karadžić “zanovao svoj lični život”, zasnovao Srebrenicu? Na “tihovanju i ispovijedanju Hrista” Karadžić je, rekli su u saopštenju, zasnovao i svoj književni rad. Koji bi, dakako, bio sretniji da ga je, kojim slučajem, zasnovao na talentu i pismenosti. Na molitvi Hristu je zasnovao “svoju lekarsku praksu”? Na molitvi Hristu je zasnovao svoju bijelu magiju, svoju druidsku praksu liječenja impotencije i proljepšavanja, koju je razvio dok je bježao pred optužnicom za ratne zločine?

Gdje se, tačno, nalazi kajanje u citiranom saopštenju? Gdje je sumnja u svoje postupke, svoje motive, svoju vjeru, napokon? Nema ničeg, samo maska pravednika, samo egocentrična, etnocentrična verbalna masturbacija, odvratna zloupotreba institucije ispovijedi. Radovan se ispovijedio, ali zapravo i nema za šta, jer on već 30 godina tihuje, sve što je ikada učinio “zasnovao je na ispovijedanju Hrista”. On ne zrači kajanjem, nego “optimizmom i nepokolebivom verom u Božiju i ljudsku pravdu”, u čemu ima punu podršku Srpske pravoslavne crkve, koja nakon susreta sa njim izdaje javno saopštenje o njegovoj nevinosti – više, svetosti.

U našem odnosu prema Srebrenici, kajanju i sebi samima, sve je pogrešno i lažno. Tamo gdje mi agresivno zahijevamo laž i zaborav, gordo ističući odbacivanje osjećaja kvice,

zapravo ima mjesta samo za jedno: za tihu, smjernu nadu da je milost ipak moguća.

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a