U Bosni i Hercegovini, ali i u širem okruženju, široke narodne mase, ali i oni sa visokim akademskim titulama, u svakodnevnom se životu veoma često zaklinju majkom, životom, Poslanikom, Kabom, dinom, a u skoroj prošlosti zaklinjali su se predsjednikom i u to je vrijeme zakletva predsjednikom bila mnogo ozbiljnija od zakletve Allahom.
Najžalosnije u svemu tome jeste što se veoma rijetko može čuti da neko ljude podučava i ukazuje im na pogrešnost i ozbiljnost posljedica takvog postupka. U knjigama hanefijskog mezheba, koje bi u stvarnosti trebale da budu sudija među nama kada neko pogriješi, neizostavno je poglavlje o zakletvama u kojem se precizno navodi da je čovjeku zabranjeno da se zaklinje nekim ili nečim drugim osim Allahom.
Dakle, islam strogo zabranjuje sve vrste zaklinjanja, izuzev zaklinjanja Allahom, nekim Njegovim lijepim imenom ili svojstvom.
Na ovu zabranu ukazuje se u hadisu koji prenosi Ibn Omer, a u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte se zaklinjati svojim očevima, a onaj ko želi da se zakune, neka se zakune Allahom.” (Buhari)
Ibn Omer prenosi da se Omer zaklinjao svojim ocem, pa kada je jednom prilikom krenuo na putovanje sa jednom karavanom, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sustigao ga je i rekao mu: “Doista vam je Allah zabranio da se zaklinjete svojim očevima, a onaj ko želi da se zakune, neka se zakune Allahom ili neka šuti.” (Buhari i Muslim)
Ibn Omer je čuo jednog čovjeka da se zaklinje Kabom, pa mu je kazao: “Nemoj se zaklinjati nečim mimo Allaha, doista sam ja čuo Allahovog Poslanika kako kaže: ‘Ko se zakune nečim mimo Allaha, on je počinio nevjerstvo ili širk.’” (Tirmizi i Ebu Davud, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim u više svojih djela: Irvaul-galil, 8/189, broj hadisa 2561)
Citirani hadisi ukazuju na sljedeće:
– Čovjeku nije dozvoljeno da se zaklinje nečim mimo Allaha.
– Ako učena osoba čuje nekoga da se zaklinje nečim mimo Allaha, treba da ga posavjetuje i da mu pojasni propis o tome.
– Kada se ljudima pojasni propis o određenoj zabrani, treba im pojasniti i ukazati na šerijatsku alternativu.
– Na veličinu grijeha koji čovjek čini zaklinjući se nečim ili nekim drugim mimo Allaha, ukazao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvavši takav postupak nevjerstvom ili širkom.
Ovom prilikom treba istaći da je u Kur’anu spomenuto da se Uzvišeni Allah zaklinje nekima od Svojih stvorenja, kao što su: vrijeme, zora, noć, Sunce, Mjesec, što nikako ne znači da je nama dozvoljeno da se zaklinjemo time. Uzvišeni je Allah Stvoritelj Zemlje i nebesa, i ima apsolutno pravo da se zakune bilo kojim Svojim stvorenjem, dok mi, kao Allahovi robovi, ne možemo da se zaklinjemo ničim osim Allahom, kako nam je to pojasnio Allahov Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, u navedenim hadisima.
Korisno je spomenuti da se zabrana zaklinjanja nečim mimo Allaha ne odnosi na zaklinjanje Kur’anom, jer je Kur’an Allahov govor.
U poznatoj pravnoj enciklopediji El-Mugni, Ibn Kudama je kazao: “U osnovi, zaklinjanje Kur’anom, ili nekim ajetom iz njega, ili Allahovim govorom, validna je zakletva, za koju se čovjek treba iskupiti ako je prekrši. Ovo mišljenje zastupaju: Ibn Mesud, Hasan, Katada, Malik, Ahmed, Ebu Ubejd i većina islamskih učenjaka. Ebu Hanifa i njegovi učenici kazali su da zaklinjanje Kur’anom nije validno i u slučaju da se zakletva prekrši ne treba se iskupljivati, a neki su kao dokaz za ovo naveli mišljenjem o tome da je Kur’an stvoren i da je Allahovo stvorenje. Mi svoj stav dokazujemo činjenicom da je Kur’an Allahov govor i jedno od Njegovih svojstava, i da je zakletva njime validna, kao kada bismo rekli: “Tako mi Allahove uzvišenosti.” (El-Mugni, 9/ 504–505)
Kada je u pitanju zaklinjanje mushafom, to je dozvoljeno ako čovjek time nijeti i cilja na zakletvu Allahovim govorom koji je zapisan u mushafu. U svakom slučaju, čovjek bi trebao da izbjegava zaklinjanje mushafom, naročito u sredinama u kojima ljudi imaju mnogo devijantnih ubjeđenja u pogledu zakletve, kako neko ne bi pomislio da se zaklinje samom knjigom – mushafom, u kojoj je zapisan Kur’an.
U pogledu zakletve-nečim mimo Allaha, neophodno je naglasiti da se ta zakletva dijeli u dvije kategorije:
(1) zakletva koju čovjek izgovori u zaboravu, kao uzrečicu, i u ovom slučaju treba se maksimalno truditi da to izbjegava i ne prakticira; i
(2) zakletva koju izgovori svjesno, što je veliki grijeh za koji je obavezan da se pokaje pokajanjem u kojem se ispunjavaju uvjeti primanja tevbe, a jedan od njih jeste da čvrsto odluči da se više neće vratiti tom grijehu i za taj prijestup ne postoji nikakvo drugo iskupljenje.
Ibn Kudame je kazao: “Nije validno zaklinjati se bilo kojim stvorenjem, kao što su: Kaba, poslanici i ostala stvorenja, i ne postoji iskupljenje za prekršivanje takve zakletve. Ovo je mišljenje većine islamskih učenjaka.” (El-Mugni, 9/ 513)
Text koji je priredio: Pezić Elvedin)