Čin bratimljenja odnosno pobratimstvo pratila je doslovna razmjena krvi između budućih pobratima čime je ta neraskidiva veza oponašala krvno srodstvo.

Danas, 160 godina kasnije, o tom neobičnom srodstvu koje se i dan-danas bespogovorno poštuje, često i više od krvnog, za emisiju Kvadratura kruga Branka Stankovića govorili su potomci i Veljića i Agovića, ponosni na svoje pretke i pobratimstvo koje su im ostavili u amanet.

Njihovo pobratimstvo najstarije je u Crnoj Gori za koje se zna, a u emisiji su pobratimi govorili i kakvi sve rituali prate pobratimstvo i na šta ono obavezuje.

Potomci ovih porodica i danas se sreću i bratski poštuju a jedni na druge gledaju kao na rođake, a ne prijatelje.

Pobratimstva su nastajala u nemirnim vremenima kojih na našim prostorima nikad nije nedostajalo. Ona su u doba Osmanlija osiguravala zaštitu ne samo u ratnim vremenima nego i u vremenima krvne osvete te plemenskih razmirica u Crnoj Gori. Imalo je i posebnu težinu jer se njime obezbjeđivao mir u zavađenim plemenima…

U Crnoj Gori, vele, postoji izreka da ako se i s vukom pobratimiš on nikome neće učiniti zlo.

U ta vremena, bratimljenje između muslimana i pravoslavaca nije bilo ništa neobično jer se nije gledalo ni na vjer,u ni na godine.

“Stvaralo se da se pazimo i čuvamo u svim vremenima i često se dešavalo da rođena braća ne mogu da nađu zajednički jezik niti mogu da se dogovore, a kad je riječ o pobratimima, nije bio zabilježen nijedan slučaj da se ne uvažavaju i ne poštuju”, kaže Samir Agović, potomak Agovića kojima su Veljići pobratimi.

Samir veli i da je suština pobratimstva bila očuvanje ljudskog života, familije i porodice u ona vremena.

I potomci Veljića kažu da su ih odvajkada učili da se zlo nikad i nikome ne čini jer se zlo zlom vraća te se sjećaju kako su odvajkada jedni drugima išli na Bajram, Božić i krsnu slavu.

Sem Veljića, Agovićima su pobratimi i Pantovići i to čak četiri generacije. Jedan od Pantovića objašnjava da postoji više vrsta pobratimstva koje prate različiti rituali.

Kako izgledaju rituali bratimljenja

Kad je riječ o pobratimstvu pravoslavaca i muslimana, on veli da se prvo daje besa – data riječ, a onda slijedi zasjecanje ruke i međusobno ispijanje krvi. Potom se pobratimi jedan drugom zaklinju da će jedan drugog čuvati, štititi i jedan drugom biti vjeran do smrti. I tako je i bilo, riječ se poštovala i branila životom.

Kad je riječ o pobratimstvu između pravoslavaca, obred je drugačiji, oni su se zaklinjali na Jevanđelju i pričešćem iz zajedničke čaše.

Postojao je još jedan obred – razmjena pogače, gdje bi se zaklinjali nad hljebom da će biti braća dovijeka, a u Vasojevićima ta se pobratimstva cijene više od krvnog srodstva. Ritual se najčešće obavljao na ognjištu, na kućnom pragu, vodenici ili kraj rijeke…

Najdraže im pobro, brate, pobratime

Na pitanje kako se oslovljavaju međusobno, Samir Agović veli da im je najdraže pobro, brate, pobratime…

Pobratimstvo se nikad nije odbijalo, kao što se ni kumstvo ne odbija, i nikad se nije sklapalo pod prisilom.

I Njegoš i knjaz Miloš imali svoje pobratime među muslimanskim porodicama i to su vazda poštovali.

Pobratimi iz Crne Gore vele da u 21. vijeku neki možda ni na najbliže ne mogu da računaju, ali da na pobratima mogu uveijk.

Ono što je danas interesantno kod mladih jeste da su pobratimstva rijetka i da polako izumiru, a da jačaju kumstva kao duhodvno srodstvo, prenosi Kurir iz RTS-ove emisije “Kvadratura kruga”.